Uživam u ljepoti ćutanja, kada u meni sve vri, a ja se suzdrzim, pa ćutim. Nisam prije to umjela, ali sada umijem, mada sam tek na nekom odmaklom početku savladavanja te tehnike.

Šutnja je zbilja zlato, nije to dzaba rečeno.

Poželim da vičem, da proklinjem, da opsujem, da iskritikujem, i jednostavno sve do sasiječem u korijenu i zaćutim. Odem od nečeg sto mi se ne sviđa, što me tišti, što mi pričinjava bol. “Kada te nešto tišti, napusti to”, savjetovao je i naš voljeni Poslanik, s.a.w.s. To napustanje i ćutnja djeluju jako pozitivno na mene, ali tu pozitivnost ne primjecujem na samom početku, jer me jos drzi zelja za vikanjem, svađanjem i raspravljanjem, dokazivanjem ovog i onog…i kada me to sve malo popusti, onda osjetim blagi mir, jer znam da nisam ucinila nista sto bi me moglo poniziti, a moje ćutanje me u svakom slucaju ne moze poniziti.

Sjetim se da sam vec bila tu, na tom istom mjestu, izvikala se, isponižavala, pokušavala nekom ko me ne cijeni nesto dokazati, i nisam uspjela. Trošila sam svoju dragocjenu energiju na ljude koji nisu vrijedni tog trošenja. Rasipala sam tu energiju, i onda ostajala bez nje u trenutcima kada mi je zbilja bila potrebna za prave stvari.

Neki dan se postidjeh kada cuh jednu svoju tako divnu sestru kako prica o tome da se ona u svim situacijama kada je necim iznervirana ili pod pritiskom, oslanja na euzu i bismillu..na tu tako kratku a tako moćnu rečenicu koja djeluje kao slamka spasa u trenutcima kada šejtan na uho šapuće…i pomislih: a šta ja činim…ja se ponašam ko kauboj i izvodim neke scene, imam razne neprimjerene ispade a desi mi se i da lanem pokoju. I gledam u tu svoju sestru, pa se zagledam u sebe, duboko u sebe, i postane me stid, te se osjećam ko da sam na sred prašume rasla.

I zato sam itekako zadovoljna sa sobom kada primijetim da sam postigla da smirim samu sebe i da se ne ponašam kao isfrustrirana domaćica sa viklerima u kosi i cigarom u ustima koju ne ispušta sa jednog kraja usana, dok joj na drugi kraj izlaze psovke i razna druga izrazavanja nezadovoljstva i isfrustriranosti. Jednostavno se treba naučit začepit usta kada osjetiš da bi tvoja srdzba mogla nadvladati snagu tvog razuma.

…začepiti usta kada osjetiš da bi te tvoje riječi mogle poniziti u očima onog drugog.

…začepiti usta kada osjetiš da si suvišan u nečijem životu, a tako strasno bi zelio nesto da mu kazes, da ga natjeraš da se predomisli, no ustvari tada od njega ne mozes dobiti nista drugo osim sažaljenja. A zasto bi ti sazaljenje trebalo?

…začepiti usta kao izraz dostojanstva, jer samo budale se razmeću riječima pred onima koji nisu dostojni ni da im se obratiš, nakon što te tako bezdušno povrijede.

Imam Sadik, mir neka je s njim, pobrojao je koristi i učinke šutnje:

1. Šutnja je ključ svakog spokoja na Ovom i Onom svijetu.

2. Šutnja donosi Božije zadovoljstvo.

3. Šutnja olakšava polaganje računa na Sudnjem danu.

4. Šutnja je sredstvo kojim se čovjek čuva od grešaka i propusta.