“Predpost”

Ko bi rekao da cu ja početi slušati arapsku muziku. Naprosto se ne mogu skinuti sa ove pjesme. Poslije ovog slijedi post o putovanju u Dubai. 🙂

 

 

This entry was posted on Decembar 5, 2015. 2 Comments

Priča koju bi svako trebao pročitati

Vehb b. Munebbih, rahimehullah, prenio je od sljedbenika Knjige poučnu priču koju ćemo navesti da bismo ukazali na šejtanovu metodu u zavođenju ljudi i da bismo bili na oprezu spram njegovih savjeta i tako se suprotstavili njegovim spletkama.

Ovakve su priče israilijati, predanja koja prenose Izraelićani. U israilijate ne treba vjerovati, a ne smiju se ni poricati. Israilijate je dozvoljeno pripovjedati na osnovu Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem govora: “…a pripovijedajte od Izraelićana, u tome nema smetnje.”

Vehb, rahimehullah, kazuje: “Među Izraelićanima živio je čovjek za kojeg se govorilo da je veliki pobožnjak. U njegovo su vrijeme živjela tri brata. Pošto su sva trojica pozvani u borbu, duboko su se zabrinuli kome bi mogli ostaviti sestru da se brine o njoj. Nakon premišljanja, jednoglasno su odlučili da je ostave kod čovjeka za kojeg se govorilo daje pobožan, jer su u njega imali povjerenja. Otišli su kod njega i zamolili da ostave sestru u njegovom okrilju, da je njemu povjere na čuvanje dok se oni ne vrate iz boja. Pobožni čovjek je odbio i kazao da se boji neželjenog ishoda za sebe te zatražio zaštitu od Gospodara.

Naposlijetku je pristao i rekao: “Smjestite je u kuću nasuprot moje bogomolje!”

Doveli su sestru, ostavili je u kucici preko puta poboznjakove bogomolje, i otisli u rat. Dani su prolazili a pobožni čovjek je ostavljao hranu ispred vrata bogomolje, zatim bi zatvorio vrata, popeo se na sprat i tek onda bi zovnuo djevojku da dođe po hranu. Međutim, šejtan mu je prišao, blago ga navodeći i potičući na “dobro”, a uveličavajući to što djevojka izlazi iz kuće po danu, s druge strane plašio ga je da bi nju neko mogao vidjeti pa se u nju zaljubiti.

Šejtan mu jednog dana došapnu: “Imao bi veću nagradu kod Boga kad bi hranu ostavljao ispred djevočinih vrata!”

Šejtan mu je to neprestano došaptavao, i pobožni ga je čovjek u tome poslušao: nosio je hranu i ostavljao je ispred kuće u kojoj je živjela djevojka; nije s njome još zapodijevao razgovor.

Tako bi neko vrijeme. Iblis nije odustajao. Došapnuo mu je: “Imao bi veću nagradu kod Boga kad bi hranu ostavljao u predsoblju kuće u kojoj živi djevojka!” I u tome ga je pobožni čovjek na koncu poslušao.

Tako bi neko vrijeme. Potom mu je Iblis došapnuo da će učiniti dobro ako bude razgovarao s djevojkom.

“Razgovaraj s njome, usreći je”, došapnuo mu je, “sama je, osjeća divlju samoću!” I u tome ga je pobožni čovjek, naposlijetku poslušao: počeo je razgovarati s djevojkom s prozora bogomolje.

Zatim mu je Iblis predložio: “Sjedi kod vrata bogomolje a ona neka bude na svojim vratima, i razgovarajte, bit će joj prijatnije!” Pa ga je pobožni čovjek i u tome poslušao, a nju je također nagovorio da stoji na vratima. Tako bi neko vrijeme. Nakon toga, Iblis mu je došapnuo, i to mu neprestano donosio na um, da će učiniti veće dobro djelo ako bude blizu djevojke.

Evo ovako mu je došapnuo: “Djevojci nije drago da ti stojiš kod svojih vrata, sjedi blizu nje i razgovarajte!” Kako je šejtan bio uporan, pobožni ga je čovjek poslušao, pa su tako sjedjeli neko vrijeme. Kasnije, Iblis mu je došapnuo: “U pogledu tebe bilo bi bolje da uđeš u kuću, jer ona stoji na vratima i drugi je muškarci vide!”

Iblis je u tome bio uporan, sve dok pobožni čovjek nije počeo ulaziti u njenu kuću; po cijeli bi dan s njome razgovarao, a u predvečerje bi se penjao na sprat bogomolje. Tako bi neko vrijeme.

Kasnije, Iblis je nastojao da u očima pobožnjaka lijepo predstavi djevojku, isticao je njene ljepote, sve dok je ovaj nije pomilovao po bedrima, počeo je ljubiti i naposlijetku je s njome počinio – blud.

Djevojka je zatrudnjela i rodila dječaka. Međutim, Iblis nije ostavio pobožnog čovjeka. Pojavio se i došapnuo mu: “Šta misliš, kako će reagirati braća kad se vrate iz pohoda?! Ne jamčim da se nećeš odati niti sam siguran da oni neće saznati za tvoje nedjelo, pa će te osramotiti. Nego ti ubij dijete i zakopaj ga, djevojka će, htjela ne htjela, šutjeti, iz straha od svoje braće.”

Pobožni čovjek poslušao je Iblisa u tome. No, nastavio mu je došaptavati, zavodeći ga: “Zar smatraš da će djevojka prešutjeti da si počinio s njome nemoral i da si ubio svoje dijete? Brutalno je ubij i zakopaj u istu raku u koju si zakopao dijete!” Iblis ga je navodio nato pa ga je onaj čovjek i u tome poslušao. Pošto ju je brutalno ubio i pokopao, na humku je stavio veliki kamen poravnavši zemlju pa se vratio u bogomolju da ibadeti.

Kasnije, braća su stigla i upitala gdje je djevojka. On im je izrazio saučešće, zamolio milost za nju, čak je i zaplakao, te rekao: “Zaista, bila je divna djevojka, evo ovo je njen kabur, pogledajte!”
Malo su stajali iznad humke, plakali za sestrom i molili Allaha da joj se smiluje. Nakon nekoliko dana vratili su se svojim porodicama. Te noći neko im se prikazao u snu, u liku putnika. Počevši od najstarijeg, upitao ga je u vezi sa sestrom. Odgovarajući mu, najstariji je brat ispričao sve kako je bilo poslije njihova povratka.

Ovaj je to demantirao: “Pobožni čovjek nije vam rekao istinu o vašoj sestri! On je s njome učinio nemoral pa je rodila dječaka, i on ga je svirepo ubio, a zatim je, iz straha od vas, ubio i nju. Eno, njihova je trupla bacio u rupu koju je iskopao desno od vrata kuće u kojoj je živjela!”

Sta je na san doslo najstarijem bratu, doslo je i srednjem,pa potom i najmlađem. Probudivši se, bili su začuđeni snoviđenjem i jedni drugima ispričali san. Najstariji rece: “Ne možemo na osnovu sna sumnjati u onog čovjeka, zanemarite ono šta ste sanjali!” Ali, najmlađi se usprotivi: “Allaha mi, neću biti miran dok ne provjerim o čemu se radi!”

Zaputiše se na ono mjesto. U kući, potražiše mjesto koje im je opisano u snu i, uistinu, nađoše sestru i dječaka, svirepo ubijene i bačene u rupu. Kad su upitali onog čovjeka u vezi s tim, on je potvrdio šejtanovu verziju priče. Podigli su optužnicu protiv njega, i presuđeno je da ga se razapne. Uhvatili su ga u bogomolji i poveli na pogubilište.

Kad su ga svezali za drvo, šejtan mu je prišao i došapnuo mu sljedeće: “Svjestan si da sam te ja zaveo pomoću one djevojke, sve dok s njome nisi počinio blud, a pošto je rodila, onda si svirepo ubio i nju i dijete. Ako mi se danas pokoriš i zaniječeš Allaha, Koji te stvorio i oblikovao, izbavit ću te iz ove neprilike!” Ovaj ga i u tome posluša pa počini nevjerstvo, nakon čega ga je šejtan ostavio, i dželati ga razapeše.


Ovu priču navode komentatori Kur'ana prilikom tumačenja Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “…slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ – pa kad on postane nevjernik, onda on rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš…” ( Hašr, 16)

Brat

Već danima se kanim da pišem svom polubratu. Ne znam kako da otpočnem i kako da ovih 27 godina života bez njega stane u jedan tekst, ne odveć dug jer za to i nisam baš sposobna u posljednje vrijeme, ali ne i odviše kratak, jer…valja se tu puno toga razjasniti i objasniti.

Naime, od kako znam za sebe, znam da imam polubrata kojeg nikad nisam upoznala. Taj čovjek sada ima 30 godina. Prvi put sam ga vidjela na očevim slikama kada je bio beba. Drugi put prije mozda nekih godinu dana, kada ga je otac pronašao na facebooku. To je izuzetno lijep mladić, čini se i lijepo odgojen, fakultetski obrazovan.

Oduvijek sam ga htjela upoznati, ali svaki put kada bi se zadesila u mjestu gdje on zivi, a to je jedno mjestašce u Srbiji, a tamo živi i moja nena, on nije bio tu, studirao je u Beogradu, a ja sam tada bila dosta mlada..no evidentno je da sam zeljela kontakt sa njim, no silom prilika to se nikada nije ostvarilo.

I neki dan, nakon 30 godina, otac je ostvario kontakt sa njim. Mislila sam da taj čovjek neće htjeti ni da čuje šta on ima da kaze i čime da objasni 30 godina odsustva iz njegovog života…ali želio je, uistinu je to želio, o ocu nista nije ni znao osim njegovog imena, niko mu nista nije pričao, mati mu je umrla od raka dojke kada je imao 7 godina, a zla žena koja je mog oca rastavila od njegove prve žene, othranila je to dijete, napravivši i njemu mnogo problema u životu, sličnih onih koje je pravila mom ocu. Ta priča je duga i vrlo tužna, a moj otac je tada bio dosta mlad i nije se umio snaći kako treba. No ništa ga ne opravdava u tome da nekome 30 godina nije bio otac, ništa…ja znam sa svoje strane da bi za svojim djetetom išla na kraj svijeta i nista sem Boga me ne bi spriječilo da mu dam do znanja da sam tu za njega, pa kako god mogu.

Ali moj otac je priča za sebe…

Ja sa svoje strane osjecam jedan dio krivice.. zasto svom bratu nisam bila sestra, zašto se nisam više trudila da ostvarim kontakt sa njim, iako ja i nisam mogla učiniti mnogo, jer tada kada sam nesto i mogla učiniti po tom pitanju, bila sam tinejdzerka, dolazila sam par puta u to mjesto, on nije bio tu, svi su se plašili te zle žene, ja nisam znala ni koga da pitam za informacije, a moja nena je valjda pokušala da mu priđe, no on je kako sam saznala samo rekao da je jako razočaran.

Zamišljala sam kako bih mu prišla, da li bi taj postupak u njemu izazvao ljutnju, jer nikada nisam bila nametljiva osoba, nisam znala ni kakav mu je karakter…da je bar živio u ovoj državi pa bi to sve bilo mnogo lakše..kasnije sam se udala, stavila hidzab…mislila sam i tada na njega, pomisljala sam i na to kako bi on mene prihvatio videći me takvu, jer ipak je on odgojen u drugoj vjeri..i tako je prolazilo vrijeme..i brat i sestra se nikad ne sastadoše.

On sa svoje strane nije ni znao da ima sestru, ja sam mislila da zna, da je nekako došao do tih informacija. Prvi put je saznao da ima odraslu polusestru prije nekoliko dana, kada je sa svojim ocem pričao preko skajpa. Nije pokazivao emocije, ali je cijelo vrijeme pokazivao nevjerovatnu kulturu. Ti razovori su više bili slušanje očeve životne priče i pronalaženje zajedničkih osobina.. Otac je pušio cigaretu za cigaretom, i s vremena na vrijeme mu se glas slamao, dok je ovaj bio potpuno staložen, ili se bar pravio da to jeste. U jednom trenutku mu je otac rekao da će vjerovatno i umrijeti od tolikog pušenja, a ovaj mu reče:

“Nemoj sada umrijeti.”

Ta rečenica je rekla mnogo. Ipak, koliko god insan ima godina i koliko god da je samostalan, uvijek mu je potreban otac.

A meni je uvijek bio potreban stariji brat, da me nasavjetuje, da me zaštiti, da bude ponosan na mene, pa da me i izgrdi ako činim nešto loše.

Da, ja sam znala da imam brata, ali nisam imala istinski osjecaj za to, jer da bi se imao taj osjecaj treba s nekim živjeti, ili bar tog nekog poznavati, a mi nismo imali čak ni to. I neki dan, nakon toliko godina, prvi put sam pustila suzu gledajući u jednu bratovu sliku. Iz mene je izletio i uzvik:

“O moj Boze, pa to je moj brat!”

To je bilo kao neko srčano otkriće, kao da se razumska spoznaja najednom pretvorila u potpuno emotivnu spoznaju, koja dotada i nije bila nešto izražena, jer kako…kako da bude? Imala sam samo informaciju da imam brata i to je sve, nisam imala nista drugo što bi me zbilja emotivno vezalo za tog brata, jer sama informacija nije dovoljna za to, jer do prije godinu dana nisam znala ni kako taj čovjek izgleda.

Osjecam da se desila jedna ogromna nepravda koja nas je uskratila jedno drugome, uskratila nam je čak i te osjećaje, uskratila nam je godine koje su nas mogle zbližiti, a to se ničim ne moze nadoknaditi. Sve što mozemo je početi ispočetka, kao da smo se tek rodili.

Osjećam da je ogroman zadatak predamnom i da trebam dati sve od sebe da taj zadatak ispunim. Ja moram dati sve od sebe da mene moj brat zavoli i da me osjeća svojom sestrom, a za to treba dosta truda i vremena.

This entry was posted on Oktobar 23, 2015. 4 Comments