Jedan opušten dan

Neki dan smo išle u Tuzlu ja i moja mala Azra; zovem je mala jer je mlada, ima 18 godina, mada ‘vako kad nas čojk gleda izgledale bi mu ko vršnjakinje (tješim se), a čak bi se moglo reć da ja izgledam mlađe od nje (Azra, nemoj me ubit! 🙂 )

Ustala sam u 4h ujutro, krenula od kuce u 5:20 kako slucajno ne bih zakasnila pa ko prošli put trčala za autobusom i mahala rukama. No ja smetnula s pameti da je subota, tako da nije bilo tog autobusa, te smo čekale do 8:15. Nije strasno, imam iskustva u čekanju, moram da se pohvalim da odlicno i strpljivo znam da čekam.

U autobusu je Azra pričala ko navijena, nije se zaustavljala, dok bih ja s vremena na vrijeme izgovorila koju mudrost. 🙂

Najveća mudrost koju je ona tog dana izgovorila izazvala je u meni čuđenje, jer nisam očekivala takvo razmisljanje za njene mlade godine.

Rekla je kada upoznas neko muško, odmah probaš zamislit bil’ ti mog'o spavat s tom osobom (u braku naravno), ako to nikako ne mozes zamislit, onda nema od tog ništa. Ako mozes, onda samo nastaviš to zamisljat i ispadne da cijelo vrijeme samo o tom razmisljaš.

Ismijala sam se nije malo. Čak sam rekla: “Hej, pa to stvarno jest tako!”

Kad smo došle u Tz, prvo sam je odvela u WC na Medicinskom fakultetu, jer to mi je omiljeno mjesto za otić u WC. 🙂 Onda smo se zaputile na moju drugu omiljenu destinaciju gdje cemo popit kafu, a to je moj i Majdin kafić. Čak smo sjele za isti stol za kojim bi uvijek kad bi dosle sjedile ja i Majda, a najčudnije od svega je da Azra nevjerovatno liči na nju, čak i karakterom pomalo podsjeća. Sve mi je to izazvalo mnoštvo sjećanja…

…Majdin široki osmijeh kada me ugleda na stanici…grljenje po pola sata i zagledanje jedna drugoj u lice, brisanje suza..pa opet grljenje. Kada nisam bila pokrivena i ljudi nas tako gledali, imali su upitnike iznad glava jer smo im djelovale kao neki ljubavni par. Jednom smo se kratko poljubile u usta jer je Majda bila ljubomorna što sam svoju cimerku tako poljubila kada je bila ona igra na flašu…ah, kad je čovjek mlad i lud..šta drugo reći…a sad je star i hud, glava od mudrosti preteška, pa svako malo valja te mudrosti odvaditi i podijeliti sa svijetom. 🙂

Helem, poslije kafe smo otišle u moj omiljeni park Banju sa kesom punom kukuruznih kifli, nisam ih jela jos odonda kad sam se zadnji put s Majdom vidjela, a tome ima haman tri godine. Sjele smo kraj neke nene na klupu i onda sam ja stala filozofirat…čudi me da žena nije pobjegla..ponudila sam je kiflama, iznenadila se…rece da je upravo s ručka.

Pomislih koliko samo uspomena krije taj park..sjetih se da smo baš na toj istoj klupi sjedile i “zagrijavale” se pred izlazak jedne večeri ja i Majda, a ona me tada prvi put vidjela u miniću. Sad bih recimo taj minić mogla na glavu obuć, ili na jednu nogu..a i to je pod teškom sumnjom 😀

Nejse, i ja odjednom ustanem i pukne mi rajfešlos od minića..ne znam kako se to desilo, uglavnom stvar je bila prilicno ozbiljna, nit’ kući nit’ u grad tako, ne mozes maknut s mjesta.

No Majda uopste nije paničila, ona je uvijek za sve imala neko rješenje. Dok sam ja kukala, ona se već dosjetila šta će učiniti. Ispred nas je bila “Kuća mira”, tu obično dolaze brojne sekcije, uglavnom osnovškolci…to je kao neka kreativna radionica, mada nisam ni ja sigurna šta je zapravo. I povede me Majda unutra. Naiđosmo na nekog tipa kojem se Majda obrati i ljubazno ga upita da slučajno nemaju tu plavi konac. I ko bi rekao da će joj tip stvarno donijeti konac, i to plavi. Uđosmo u toalet, no Majda nije zatvorila vrata za sobom. Ja sam stojala, a Majda je čučnula i ušivala na meni minić (inace je bila vješta sa šivenjem).

Utom je onaj tip prošao tuda i na trenutak zastao sa izrazom čuđenja na licu, jer bila je to stvarno scena: ja stojim, a Majda čučnula ispred mene i zadala se u šivenje..no ne moze se na prvi pogled skontat o čemu se tu radi.

Šivenje na meni je odradila tako profesionalno da se nista nije ni primijetilo. Moram da kazem da mi s jedne strane takva sjećanja izazivaju osmijeh na licu, a s druge strane žalost kada bivšu sebe uporedim sa ovom ja. Koliko samo propuštenih namaza osta dok se čovjek zabavljao sa nečim što mu nikakvu korist ne moze donijeti, već samo jad i čemer.

Zaboravih reći da smo prije parka otišle da Azra uzme abdest da klanja podne, ja tih dana nisam mogla klanjati, pa sam je čekala u dzamijskom dvorištu. Osjećala sam se kao gušter na suncu i prijalo mi je. Nakon ezana sam se bacila u duboko razmisljanje gledajuci ljude kako prolaze potpuno nezainteresovani za namaz, neki ce mozda klanjati kod kuce a nekima to nije ni na kraj pameti, bezbrizno hodaju i ostaju gluhi na one riječi: “Dođite na namaz, dođite na spas!”….ljubavni parovi se vješaju jedni na druge po ulici..valjda im park nije dosta, ljubav do neba…hoce li se bar 10% njih skrasiti jedno s drugim, to je pod teškom sumnjom, jer tako to obično biva.

Osjetih zahvalnost što nisam dio svega toga, neizmjernu zahvalnost Stvoritelju…osjetih i da to jos nije dovoljno, da se treba jos popravljati…ali zahvalnost je bila što više ne zivim u neznanju, sada neću uzeti nekog muskarca za ruku i reci sebi da je to ok jer ga uzimam zato sto ga volim..i necu ostati gluha na ezan…

Priđe mi neka nena koja je dosla da klanja, poselamismo se a ona se zatim zagleda u mene i najednom mi reče sa osmijehom:

– Samo Allah je ljepši od tebe. –

Isprva ne skontah ni šta je rekla, bi mi malo i strasljiva ta rečenica, a ona je pri odlasku jos jednom ponovi vadeci iz torbe debele pletene čarape. A što nena pretjera, pomislih u sebi, i nasmijah se…đe će mi to reć…al’ nene ko nene…

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.