Gdje si,

o. moj suđeni…

Zovem te imenima

najplemenitijim.

Zovem te šapatom lišća u ocvalim krošnjama,

najljepšim zovom noći pusute zvijezdama.

Zovem te nemirima duše

što nikada smiraj nije pronašla,

usnama koje nikad nisu drhtale

na nečijim usnama.

Voljela sam one koje ljubila nisam

a ljubila one što srce ljubilo nije.

I prođe mladost.

Mladenačka se zelja ne ostvari.

A sada zelim da kao mala djevojcica

sjednem u tvoje krilo

kao tvoja zena,

da te zagrlim i da placem,

što od zalosti sto ti nisi prvi muskarac u mom zivotu,

sto od srece sto si ipak moj.

Svejedno cu plakati, kako god.

 

O, suđeni,

zovem te prvim rumenom zore

kada se prostor ispod neba ispuni melecima

što donose smiraj po naredbi Gospodara smiraja.

Zovem te glasom od čeznje prigušenim,

jedva čujnim,

stidljivim i slatkim,

ali te ne zovem glasom sto u grijeh poziva

mada bi mogla zazvučati tako

jer od ceznje mi se pamet malo pomutila.

 

Dođi i ovu grješnu dušu

sa svojom sastavi.

Osjecam da ce tek tada biti oproštene

sve naše mlade, lude godine.

Dođi.

Suđeni.

Ti si onaj na koga sam čekala.

Nisam te čekala onako kako treba.

Nisam ja tačno ona zena

kakvu si zamisljao

jos kao dječak možda.

Nećeš ni ti biti

baš onakav kakvog sam ja zamisljala.

To su te razlike

koje stvaraju slatke muke

pa se zbog njih pomalo ljuti,

pomalo raspravlja,

pomalo u tugu zapada.

 

Dođi.

O čuješ li

šapat u kome se skrilo

hiljadu čežnji što iznjedri samoća

u mladom tijelu

i srcu toplom

kao pustinjski pijesak

pod bosim nogama.

 

Dođi jer si suđeni.

 

Jedino na tvojim grudima

ova glava moze zaspati

oslobođena svakog tereta.