Steže me ovaj svijet.
Plovim brodom
ali ne vidim nigdje mora.
Zatvorili su me u jednu malu kabinu
dok se oni vesele na palubi
i uživaju u lijepom pogledu.
Zli ljudi.
Zatvorili su me.
I moje je srce zatvoreno.
Ovo tako osjećajno srce.
Zar ono da zatvoreno bude?

Odglumila sam neke ljubavi
samo zato jer sam ih tako jako trebala
a srce nije htjelo da se otvori.
Kada si gladan ljubavi
pojest ćeš i slabo pečen kruh.
A ja sam bila gladna.
Ko mi moze suditi za tu glad?
Ko moze ovu prirodu da suzbije?

Sada više ništa ne mogu da odglumim
na neko duze vrijeme.
Ne mogu više da povjerujem u svoju laž.
Zaplela sam se
A srce se zatvorilo.
Sada ne znam
kako da živim željna ljubavi
a zatvorenog srca.
Bolesnog.
Nagriženog.

Venem.
U iskušenjima
ne snalazim se.
Ne vidim jasno.
More me prividne ljubavi.
Tako su stvarne.
Ne mogu čak ni da ih razlikujem.
Čak sam i plakala zbog njih
I srce je lupalo.
O, zaista je srce lupalo
kao da zbilja volim.
A željela sam da volim.
Tako sam to silno željela.
Toliko da sam samoj sebi slagala
da uistinu volim
i povjerovala u to.

Željela sam da preduhitrim ljubav.

(Arhiva: 2014)

Iskoči mi neki dan na facebooku takva perverzija, da se nije moglo gledat u nju. Naime, slika sa spornim sadrzajem se pojavila jer ju je komentarisao jedan Hrvat kojeg imam u prijateljima, a imam ga iz razloga sto mi je jedna moja divna sestra govorila kako on hoce da pređe na Islam, itd. itd. I gledam ja komentare ispod te slike, i naiđoh na njegov koji nije bio uopšte osuđujuće prirode. Sliku je postavila neka Jovana, i kobajagi ju je cenzurisala, ali i s tom cenzurom se u sliku zaista nije moglo gledat.

Ne zelim da sliku opisujem da vam ne bih pokvarila dan, jer je u tu perverziju uključena i hrana, tačnije pizza na koju je….ne, bolje da ne govorim. I hvali se ta Jovana u komentarima kako joj je neko prijavio fotografiju i fb joj poslao izvjestaj o prijavi u kome se kaze kako fotografija ipak nije uklonjena. Odem i ja na tu sliku da je prijavim, pri tom ne znadoh gdje cu s očima jer opet moradoh pogledat u onu perverziju, i uspijem prijaviti sliku uz oznaku da fotografija sadrzi golotinju.

Nakon nekoliko sati dolazi mi izvještaj od fb – a u kome se kaze kako tokom izvršenja uvida u moj zahjev o uklanjaju nisu pronašli da fotografija narušava njihove standarde te da ne sadrzi golotinju, zbog čega fotografiju nisu uklonili.

Ispod svega toga sitnim slovima procitah da im ako hocu mogu poslati feedback na taj izvještaj, i ja onako mahinalno, ne očekujuci da ce to dati ikakve rezultate napišem: “YOU ARE BLIND!” (Vi ste slijepi!) i pošaljem.

Nakon nekih 5 minuta dolazi mi od fb -a novi izvještaj, ustvari revizija njihove odluke, u kojoj se kaze da je fotografija uklonjena zato što su ustanovili da sadrzi golotinju i narušava njihove standarde.

Iznenadih se nije malo.

Kako su samo tri riječi bile dovoljne da ih prodrmaju kako bi uklonili tu fotografiju! Samo tri riječi sa kojima nisam mislila da ću išta postići.

Ovo je samo jedan sitan primjer kako se stvari mogu promijeniti ako ne odustanemo nakon prvog odbijanja.

Uživam u ljepoti ćutanja, kada u meni sve vri, a ja se suzdrzim, pa ćutim. Nisam prije to umjela, ali sada umijem, mada sam tek na nekom odmaklom početku savladavanja te tehnike.

Šutnja je zbilja zlato, nije to dzaba rečeno.

Poželim da vičem, da proklinjem, da opsujem, da iskritikujem, i jednostavno sve do sasiječem u korijenu i zaćutim. Odem od nečeg sto mi se ne sviđa, što me tišti, što mi pričinjava bol. “Kada te nešto tišti, napusti to”, savjetovao je i naš voljeni Poslanik, s.a.w.s. To napustanje i ćutnja djeluju jako pozitivno na mene, ali tu pozitivnost ne primjecujem na samom početku, jer me jos drzi zelja za vikanjem, svađanjem i raspravljanjem, dokazivanjem ovog i onog…i kada me to sve malo popusti, onda osjetim blagi mir, jer znam da nisam ucinila nista sto bi me moglo poniziti, a moje ćutanje me u svakom slucaju ne moze poniziti.

Sjetim se da sam vec bila tu, na tom istom mjestu, izvikala se, isponižavala, pokušavala nekom ko me ne cijeni nesto dokazati, i nisam uspjela. Trošila sam svoju dragocjenu energiju na ljude koji nisu vrijedni tog trošenja. Rasipala sam tu energiju, i onda ostajala bez nje u trenutcima kada mi je zbilja bila potrebna za prave stvari.

Neki dan se postidjeh kada cuh jednu svoju tako divnu sestru kako prica o tome da se ona u svim situacijama kada je necim iznervirana ili pod pritiskom, oslanja na euzu i bismillu..na tu tako kratku a tako moćnu rečenicu koja djeluje kao slamka spasa u trenutcima kada šejtan na uho šapuće…i pomislih: a šta ja činim…ja se ponašam ko kauboj i izvodim neke scene, imam razne neprimjerene ispade a desi mi se i da lanem pokoju. I gledam u tu svoju sestru, pa se zagledam u sebe, duboko u sebe, i postane me stid, te se osjećam ko da sam na sred prašume rasla.

I zato sam itekako zadovoljna sa sobom kada primijetim da sam postigla da smirim samu sebe i da se ne ponašam kao isfrustrirana domaćica sa viklerima u kosi i cigarom u ustima koju ne ispušta sa jednog kraja usana, dok joj na drugi kraj izlaze psovke i razna druga izrazavanja nezadovoljstva i isfrustriranosti. Jednostavno se treba naučit začepit usta kada osjetiš da bi tvoja srdzba mogla nadvladati snagu tvog razuma.

…začepiti usta kada osjetiš da bi te tvoje riječi mogle poniziti u očima onog drugog.

…začepiti usta kada osjetiš da si suvišan u nečijem životu, a tako strasno bi zelio nesto da mu kazes, da ga natjeraš da se predomisli, no ustvari tada od njega ne mozes dobiti nista drugo osim sažaljenja. A zasto bi ti sazaljenje trebalo?

…začepiti usta kao izraz dostojanstva, jer samo budale se razmeću riječima pred onima koji nisu dostojni ni da im se obratiš, nakon što te tako bezdušno povrijede.

Imam Sadik, mir neka je s njim, pobrojao je koristi i učinke šutnje:

1. Šutnja je ključ svakog spokoja na Ovom i Onom svijetu.

2. Šutnja donosi Božije zadovoljstvo.

3. Šutnja olakšava polaganje računa na Sudnjem danu.

4. Šutnja je sredstvo kojim se čovjek čuva od grešaka i propusta.