Suđeni

 

Gdje si,

o. moj suđeni…

Zovem te imenima

najplemenitijim.

Zovem te šapatom lišća u ocvalim krošnjama,

najljepšim zovom noći pusute zvijezdama.

Zovem te nemirima duše

što nikada smiraj nije pronašla,

usnama koje nikad nisu drhtale

na nečijim usnama.

Voljela sam one koje ljubila nisam

a ljubila one što srce ljubilo nije.

I prođe mladost.

Mladenačka se zelja ne ostvari.

A sada zelim da kao mala djevojcica

sjednem u tvoje krilo

kao tvoja zena,

da te zagrlim i da placem,

što od zalosti sto ti nisi prvi muskarac u mom zivotu,

sto od srece sto si ipak moj.

Svejedno cu plakati, kako god.

 

O, suđeni,

zovem te prvim rumenom zore

kada se prostor ispod neba ispuni melecima

što donose smiraj po naredbi Gospodara smiraja.

Zovem te glasom od čeznje prigušenim,

jedva čujnim,

stidljivim i slatkim,

ali te ne zovem glasom sto u grijeh poziva

mada bi mogla zazvučati tako

jer od ceznje mi se pamet malo pomutila.

 

Dođi i ovu grješnu dušu

sa svojom sastavi.

Osjecam da ce tek tada biti oproštene

sve naše mlade, lude godine.

Dođi.

Suđeni.

Ti si onaj na koga sam čekala.

Nisam te čekala onako kako treba.

Nisam ja tačno ona zena

kakvu si zamisljao

jos kao dječak možda.

Nećeš ni ti biti

baš onakav kakvog sam ja zamisljala.

To su te razlike

koje stvaraju slatke muke

pa se zbog njih pomalo ljuti,

pomalo raspravlja,

pomalo u tugu zapada.

 

Dođi.

O čuješ li

šapat u kome se skrilo

hiljadu čežnji što iznjedri samoća

u mladom tijelu

i srcu toplom

kao pustinjski pijesak

pod bosim nogama.

 

Dođi jer si suđeni.

 

Jedino na tvojim grudima

ova glava moze zaspati

oslobođena svakog tereta.

 

muslim-couple1

Pozitiva

 

Kafa je na stolu. Nasula sam u nju malo praha za capuccino, pošto mi nešto crna kafa više ne godi, a nemam mlijeka. A volim da eksperimentišem. Mislila sam da i neće baš valjati, ali uopšte nije loše ovako. Šta me briga što niko drugi ne pije tako. 🙂

Ne radim sedmicu dana, jer je prelaz sezone pa nema posla. Moj mali je jako sretan što se svako jutro probudi i ugleda moje lice.

Otac pije pivo u drugoj sobi, ali zanemariću sve što je loše i misliću samo na ono što je dobro u ovom danu.

Dok ja pišem, moj sinčić gleda kroz prozor kako pada kiša. Upravo je sa uživanjem popio svoj omiljeni sok.

Njegov osmijeh čini da sve na ovom svijetu ima nekog smisla.

….

Prekinula sam pisanje ovog posta zbog svađe koja je izbila između mojih. Održala sam svima jednu dobru bukvicu. Zapravo time sam i samoj sebi održala bukvicu. Ta bukvica je otprilike sadržavala sljedeće stvari:

Niko nikome ni za sta nije kriv. Za sve loše što se dešava u nečijem životu svako je sam sebi kriv. Jedino nije kriv ako je dijete, tj. još nije oformljena ličnost, ili ako je maloumnik.

Neko je propio sve pare koje ima zato što mu je žena rekla nešto, i zbog tih njenih riječi, taj je otišao u kafanu i propio sve što je imao.

Mene svaki dan neko uvrijedi. Ja bih prema tome trebala biti najveća pjandura u ovoj kući. Po tome sam i ja već od samog jutra trebala počet pit, ali ne pivo, nego nešto mnogo žešće. Koliko su veliki nečiji problemi, tolika treba biti i jačina alkohola, zar ne?

Ali meni niko ni za sta nije kriv. S tom tezom sam mogla proći kada sam jos bila u pubertetu, ali više ne. Svako nosi dio svoje odgovornosti. Budi ti nesretan i ne slazi se sa svojom zenom ili muzem ili sta ja znam vec s kim, ali ti prihvati dio svoje odgovornosti i krivice, i ne miješaj druge u svoje konflikte.

Niko meni nije kriv što ja nisam završila svoj fakultet. Niko mi nije kriv ni za moj propali brak. Taj brak je mogao biti spriječen, jer sam ja par dana prije vjenčanja htjela to sve prekinuti, jer sam već tad znala da mi nismo jedno za drugo. On je plakao, govorio da će se ubit…a ja nisam željela nikog da nosim na duši.

I sve mi to nije opravdanje. Ne postoji opravdanje. Razum je ozbiljno zakazao. Sve je zakazalo.

Nekad mi dođe da svoje roditelje okrivim za sve loše što mi se dešavalo u životu. I okrivim ih.

No mogu ih kriviti za to što su me jos kao tinejdzerku puštali da budem u gradu dokle hoću, što me nisu kaznjavali kada se iz grada vratim u 5h ujutro, ali ih ne mogu kriviti za sve što se zbilo kada sam ja postala zrela osoba.

Za sve poslije toga sam samoj sebi kriva. Pročitala sam ured pola biblioteke ozbiljne literature, bila sam dovoljno razumna da znam razlikovati dobro od zla, išla sam i u dzamiju kada sam bila dijete, znala sam za Boga, znala sam da Bog strasno kaznjava, ne mogu reći da nisam znala. Da nisam znala, onda bi mi to moglo biti kao neko opravdanje.

I sad kada sam prihvatila svoju krivicu za sve loše što mi se desilo, sada se moze reci da mogu okrenuti novu stranicu bez straha šta cu ugledati na toj stranici. Šta god da je Bog zapisao, necu se buniti, jer znam da je svo dobro od Njega, a za loše mogu samu sebe da okrivim i da se popravljam u tom smislu.

Osjećam da moje vrijeme tek dolazi. Završiću ja i taj fakultet ako Bog da. Ustvari ne moram taj, mozda neki drugi. Oslobodiću se svih lanaca koje sam samoj sebi nametnula a koji me sprječavaju da napredujem.

Gledam se u ogledalo. Nisam se mnogo promijenila. Zapravo, u licu sam ljepša nego prije, oči su mi se malo udubile i sad su još izražajnije. Malo sam se udebljala, ali sredićemo i to ako Bog da.

Ništa nisam izgubila. Imam zdravo i lijepo dijete. Dijete nema oca, mislim ima, al’ kao da i nema, ali imace i oca, i to samo takvog, ako Bog da. Sve u svoje vrijeme.

Nemam razloga da budem nesretna. Činjenice tako kažu. Moj život moze da bude bolji neg što je ikad bio, s Bozijom pomoci.

 

(iz arhive: 22. 9. 2014.)

Pisanjem do željene linije :)

 

Planiram smršat vec godinu dana. Sturi se planirajuci, a ni koraka nisam napravila ka tome. Dobro, nije da bas nisam ni koraka, vježbala sam tri dana neke teške vježbe nakon kojih me bolio svaki mišić.

Mom razumu je prilicno tesko da prihvati činjenicu da nakon rođenja djeteta više nisam kao prije (osim sto sam mnooogo ljepša, hahah).

Taman htjedoh napisat koliko imam kg, kad skontah da to ne bi bilo uredu. Nije bitno, ali od zene pređoh umal u ženu i po, po mojoj slobodnoj procjeni; od ono pola uzeh pola, a ne čitavo pola. Dakle, ja sam umal’ zena i po sa tendencijom da potpuno preuzmem tu drugu polovinu jos jedne zene.

Kada sam bila cura uvijek su me pitali kako uspijevam odrzati dobru formu a meni nikako nije moglo naumpasti kako, jer je nisam ni odrzavala, jela sam koliko sam htjela i nikad se nisam bavila nikakvim sportom.

Ali…zato jesam mnogo hodala. U tome je dakle caka.

Od kuce do dzamije: 3 km pješice u jednom i u drugom smijeru.

Od kuce do osnovne škole: isto 3 km, uvijek u hodu.

Od kuće do srednje škole: 3 km, vječiti pješak.

Od studentskog doma do fakulteta: nekih 2 km.

Izlasci: disko, disko, i samo disko, ples do zore, sutra me svaki mišić boli, to mi je dolazilo bolje od bilo kakve vjezbe.

Sada:

Od kuće do posla: 20 koraka, fabrika mi u komšiluku.

Izlasci: 0 bodova.

Glavno izlazno mjesto mi je ovaj Voxxyz :D, neko vrijeme je to bio fb, pa onda blogger, pa Badoo (na kojem sam upoznala pola miliona budala i dva spaćna čojka, jednu srodnu dušu čak, ali ta srodna duša se oženila jer nije mogla da prekrsi obecanje (ko to danas drzi do obecanja..ali eto, ima i takvih), srodna duša nije čak ni musliman, ali zeli da pređe na Islam..ali, odo ja predaleko, a i tuzna je to priča, uostalom vec i zavrsena, a kako i ne bi bila zavrsena kad se čojk ozenio, logično..mada ima zena koje u tome ne vide logiku.

Dakle, kako radim sjedaci posao, a imam i izlaske u Voxxyz caffe blog bar, koji su također sjedaći (osim kad poskočim čitajuci inspektorove šale 😀 ), logično je da se sve više širim u…nečem. 😀 I sad, trebalo bi nekako zaustavit to širenje, jer stvar bi mogla poprimiti alarmantne razmjere.

Kontala sam uplatit 30 km mjesecno za neki fitnes za zene u gradu, rece neko da ima i pokrivenih, i zvuci mi dobro ta ideja. Ali, kad se sjetim onog videa sa YT na osnovu kojeg sam ona tri pomenuta dana radila vjezbe, ko od onog ne smrša i ne dobije 6 pack, ni od čeg drugog neće. Žena na videu, tj profesionalna instruktorica je toliko agresivna ( a to volim, hehe ) da te bas ubijedi da moraš dokraja odradit vjezbu, makar crko.

Moram priznati da sam se osjecala puno bolje nakon tih vjezbi, čak sam bila i gladna nakon njih jer troše mnogo energije, i mislim da sam imala upalu mišica jer sam trebala u početku više raditi na istezanju, a istezanje je, koliko ja skontah, jako vazno u svom tom procesu.

Mislim da nisam ustrajala na vjezbama jer me ljutilo sto mi brat i sestra stalno ulaze u sobu tokom toga, smiju mi se a to me strasno ljuti. Isto tako, nemoguce je zatvoriti vrata od moje sobe jer malom se to ne sviđa i on ih uvijek otvara. Treba mi dosta slobodnog prostora, a mali samo oblijece oko mene jer misli da je sve to igra i onda ja ne mogu kako treba da se skoncentrisem na vjezbe.

A bolje da kazem da jednostavno nisam bila dovoljno uporna i u tome je cijela stvar.

Što se tice dijeta, jedino sto me spriječilo od sprovođenja istih je dojenje. Malom je sada 2 godine i 4 mjeseca a mene opet sprjecava to dojenje koje je sada tek u početnoj fazi ukidanja. Svodim ga na jednom na dan, i od neki dan sam pocela primjenivati metod ljute crvene paprike, jer nijedan drugi ne djeluje. Zahvaljujuci tom metodu, uspijem popiti kafu, i cak i post napisati a da mi je majica tokom toga spuštena. Njemu je to čak smiješno i rukom pokusava skinuti papriku.

Dojenje je jedna od najlješih stvari u majčinstvu, i mada mi zadnjih mjeseci često stvara veliku nervozu, nekako mi s druge strane i žao da to prekinem, ali vise stvarno nema smisla. On sve jede, napredan je, elhamdulillah, a ja gubim kalcijum.

I samo sto ovo napisah on se probudi, i…ne nađe zapapričenu “flašicu”, hahah! 😀

Ostaje mi jos samo da postavim video o kojem sam govorila.