Ljubavni ognjevi

srcem mi haraše,

dugo.

Predugo.

Svehla osta grana

jorgovana.

Ponekad slutnju

u sebi ćutim

da ce srce ozdraviti.

Zeleni se listovi pojave

i  bijeli behar zamiriše.

Srce se u tihoj nadi okupa.

I onda sve prestane.

 

Drhtavim rukama obrišem suze

i čekam sljedeće proljeće.

Hiljadu lažnih dojava

dotad me uznemiri.

I u sve povjerujem.

Uvjerim sebe da ljubav ćutim.

Prizivam je da dođe

jer na sebe me je navukla

i sada ne umijem živjeti bez nje.

Ko sam bez nje?

Gdje idem bez nje?

 

Hiljadu pitanja u vjetar postavljam

a ona ćuti.

Ne javlja se.

Čeka znak Svemogućeg.

Znam,

ali nestrpljiva sam.

 

I zato uzimam Kitab

da muke svoje olakšam

a i zato što volim Onog

u Čijem je vlasništvu

lijek za srce svako.

Njega,

Jedinog Njega

nikada prestala

voljeti nisam.