Bilo je to prije otprilike nekih 5 godina. Živjeli smo dvije godine bez struje, zbog prevelikog duga koji smo imali. Prije toga smo isto oko dvije godine bili bez struje, kada sam ja imala nekih 13 – ak godina. Provodila sam noci čitajući uz svjetlost svijeća. Uz sve te knjige se polako gradio moj karakter, i psihička zrelost je došla jako rano. Nisam čitala priče za djecu, čitala sam romane iz svjetske knjizevnosti koji nisu bili prilagođeni mom uzrastu.

“Rat i mir” od Tolstoja sam pročitala kada sam imala tačno 13 godina. Roman je bio podijeljen u 4 ogromna toma, i sjećam se da su me u školi zezali kako ja čitam “Biblije”, svaki put kada bi me vidjeli da nosam sa sobom velike “knjižurine”, kako su ih nazivali.

Tog ljeta kada sam uz svjetlost svijeća ponovo počela čitati, nakon duže pauze od toga i nešto u meni mi je reklo da trebam konačno pročitati Kur'an. Kao i mnogima, bili su mi poznati neki dijelovi iz Kur'ana, ali nikada nisam pročitala cijeli Kur'an, i pitala sam se zašto nisam i šta me spriječilo u tome. Osim toga, počela sam sanjati snove u kojima mi je dolazila jasna poruka da je vrijeme da se vratim svojim korijenima.

A sta su moji korijeni? Ja sam rođena muslimanka, u čijim venama teče i pomalo srpske, mađarske, pa čak u ciganske krvi. Majka od moje majke bila je Mađarica, a otac Srbin, bijeli cigan. Moja mati je bila protestantkinja. Išla je redovno u crkvu i molila se Bogu. Vjerovala je u Jednog Boga i nije vjerovala u kipove, slijedeći ono što se kaze u prvoj od Deset zapovijedi:

 

Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.

 

Moja mati je odrasla u sirotištu, zbog čega se kroz život uglavnom morala boriti sama. Njoj religija nije bila usađena odgojem, koliko se formirala sopstvenim ubjeđenjem. Pošto je bila dobra kršćanka, lahko joj je bilo da kasnije postane dobra muslimanka. Moj otac nikada nije vršio pritisak na nju u tom smislu. Ona je jednostavno pročitala Kur'an i shvatila je da je to prava vjera za nju.

Da se vratim na ono o čemu sam počela; dakle, jos kao mala bila sam svjesna Bozije veličine, i mogu da kazem da sam uvijek voljela Allaha.

Suze mi krenuše kada ovo napisah.

Zaista, ni jednog trenutka Ga nisam prestala voljeti. Samo sam u jednom periodu mislila da je On prestao voljeti mene, zbog mog griješenja. Nisam bila svjesna veličine Njegovog Oprosta. Mislila sam da je za mene unaprijed pripremljen Džehennem.

Kao mala sam po ucenju bila najbolja od sve djece u dzamiji, i hodza me hvalio na sva usta, pricajući i na Dzumi o meni. Kada god bi proucio salavat, meni bi dao 10KM da sebi šta kupim.

I ne znam šta se desilo poslije.

U suštini, tesko je i objasniti šta se desilo. Niko nije vodio računa o meni. Roditelji su bili zauzeti stalnim svađama. Nisam imala djetinjstvo, imala sam patnju i preranu zrelost. Zato zelim da moj sin ima djetinjstvo, ali to nece moci u ovoj kući, gdje su svađe i prepirke čak i za Ramazan.

Svako mora biti dijete. Zasto ja nisam mogla biti dijete? Zasto sam morala sve razumjeti, kada me to razumijevanje tako povrjeđivalo.

Kada sam imala 15 godina ja sam vec bila spremna za brak. Uistinu, ja sam o tome mnogo razmisljala, i bilo mi je nezamislivo da imam više od jednog muškarca u zivotu.

Ali zasto da vas zamaram sa svim tim detaljima iz svoje mladosti (kao sad sam stara 🙂 ), kada bih zapravo trebala vec jednom poceti da razjašnjavam naslov ovog posta.

Da bih to uradila, bit ce dovoljno da samo ispričam par svojih snova, i nista više. Tako sam jedne noci sanjala sljedeći san:

Vozim se biciklom kroz neki prelijep predio. Sa obje strane staze kojom sam se vozila, bilo je mezarje. Bili su muslimanski spomenici, ali su bile na njima i slike ljudi koji su tu pokopani. Koliko se ja sjećam, to su bile slike mlađih osoba. Najednom, začu se ezan. Ja siđoh sa bicikla, i zapitah se gdje bih mogla da klanjam. I onda prostrijeh nešto na po staze kojom sam se maločas vozila, i počeh da klanjam.

Snovi sa ezanom su se počeli ponavljati. Nije više bilo slika u tim snovima, samo ezan. Mogla sam se zakleti da čujem ezan iznad svoje glave. Budio me taj ezan. Pogledala bih na sat, ali jos nije bilo vrijeme za sabah, pa da kazem da sam čula ezan sa gradske dzamije, a ne u svom snu. Nije to bio toliko ni san, koliko mi se činilo da mi neko na uho uči ezan dok spavam.

Moje čitanje Kur'ana je bilo sve intenzivnije. Jedne noci mi je nekako bilo mrsko da ista čitam, te sam ranije legla spavat, govoreci sebi da cu se probuditi u toku noci kada malo odspavam. Inače, kada kazem sebi da cu se probuditi, ja se i probudim, ne treba mi nikakav alarm, i to je bar meni nekako zanimljivo. I tako sam se probudila u toku noci, ali mi je bilo mrsko da se podignem iz kreveta, te sam se nastavila prevrtati po krevetu, u mislima odgađajuci svoju namjeru da ustanem i da nastavim čitati Kur'an. Kada sam ponovo zaspala, a to je bilo na samo nekoliko sekundi, u tih par sekundi sam sanjala jako kratak san.

Sanjam nebo i na njemu jedan prelijep oblak. I kao ja kazem tom nebu, gledauci u onaj oblak: “E moje nebo, da li ćeš ti ikad pasti na mene?” Tacno tim rijecima sam to izgovorila. Istog trena kada sam to izgovorila, strahovitom brzinom oblak je pao na mene. Osjetila sam njegovu hladnoću. To nije bila obicna hladnoca, bila je jeziva, toliko jeziva da sam se probudila sva ustrašena. Shvatila sam to kao neko upozorenje za moju nemarnost i lijenost u pogledu obaveza prema Allahu.

I tako sam nedugo zatim klanjala i prvi sabah. Moje vraćanje vjeri nije bio tako brz proces, ali ne moze sve odjednom. Taj proces jos uvijek traje i trajace sve do moje smrti. Prostora za popravljanje ima tako mnogo da je glupost da čovjek ikad kaze da je potpuno zadovoljan sam sa sobom i sa svojim imanom.