…za cijeli život

 

Ponekad  se čini kao da je vrijeme stalo. Nakupilo se mnogo iskustva ali je i dalje ostala mala praška mladenačke naivnosti koja misli da ce neki stari snovi biti ostvareni, da se neki ljudi ipak nisu toliko promijenili i da bi u njima mogli oživjeti stari osjecaji. Izgleda da sam ipak samo jedna od rijetkih koja kada kaze: “…za cijeli život”, zaista to i misli.

U meni ljubav za neke osobe nikada nije umrla, mada sam je hiljadu puta izdala, ponekad iz očaja što je neuzvraćena, ponekad pak iz želje da živim normalno ko i svi drugi ljudi što jednostavno nastave ići dalje, nekada opet iz želje da pronađem utjehu, ili neku zamjenu za ono što bi zbilja željela imati, no najveći je razlog zapravo bilo ogromno nesrtpljenje. Sada mi se čini da je samo trebalo da ostanem pametna, da ne činim sve te silne greške, i da jednostavno čekam, a čekati nikada nisam umjela. Vjerujem u sudbinu, naravno da vjerujem u Bozije određenje, kako da ne vjerujem, ali ne mogu kao neki ljudi reci: “Takva je bila sudbina”, i to je to.

Mozda je sudbina bila drukčija, ali ju je Bog izmijenio videći mnoge moje pogrešne korake, mozda je nešto tako lijepo i željeno trebalo da se desi, ali je moja nezahvalnost izazvala Boziju srdzbu, i On je odlučio da izmijeni tu sudbinu, ta to je Njemu lako, On moze sa sudbinom upravljati kako On hoće. Mozda mi je Bog odredio da me zadesi neka bolest ili da umrem mlada, pa to odjednom promijeni jer dopre do njega moja dova ili neko moje jako dobro djelo, pa mi produži život.

Davno mi je pričala moja Majda pricu o čovjeku kojem je čas smrti bio određen a on je dan prije toga kupio nove cipele u namjeri da obiđe svu svoju rodbinu, i zbog toga ga je Bog poživio još dugo godina.

E sad, da li je ta priča vjerodostojna ja ne znam, ali sigurno je da Bog sve moze, a mijenjanje vec zapisane sudbine je samo jedan mali dio Njegove neizmijerne moći.

Na početku sam spomenula ljude koji se promijene i izgube stare osjećaje.

…kao što je moja Majda izgubila. A zaklinjale smo se na vječno prijateljstvo. Ja mogu da je ne vidim godinama, ali dovoljan je samo jedan trenutak sa njom pa da sva utišana osjećanja u meni odjednom ožive.

Nije se javljala dugo, odbijala je pozive, otuđila se od mene, ali ja sam joj opet napisala da nikada nisam prestala vjerovati u to da će se jednog dana ipak javiti.

I zbilja se i javila.

Javila se, ali samo kako bi tim javljanjem potvrdila da je prijateljstvu kraj. Nije to izrekla, nije to jasno dala do znanja, ali bilo je očito.

Pitala je:

– A zasto želiš da se vidiš sa mnom? –

Nasmijala sam se i bez imalo okolišanja iskreno rekla:

– Pa zato što te još uvijek volim. –

Zar treba veći i konkretniji razlog od tog?

Gdje je ona moja Majda koja bi razdragano uskliknula na takve riječi i zovnula me mojim  najdražim nadimkom. U tu Majdu se uselila hladnokrvna i cinična osoba, puna podsmijeha, mada sam tu njenu stranu oduvijek znala, ali da će baš toliko preovladati njome, to nisam mogla ni slutiti.

Ali niko osim Boga ne moze uistinu znati nečije razloge i borbe sa samim sobom. Krivicu uvijek treba podijeliti, jer uvijek si i ti taj koji je nešto mogao učiniti bolje i predanije. Moja bahatost sa ljudima koje volim moze naici na razumijevanje ako je kolicina ljubavi sa njihove strane srazmjerna mojoj količini, ali ako je niža od toga, razumijevanje je manje.

….

Kada sam imala 15 godina, počela sam sanjati jednog mladića koji je postao moja velika ljubav, moze se reći prva jaka i zrela ljubav, zovem je prva jer zelim da time bude povlaštena, pošto moja prva ljubav nije bila tog intenziteta.

Danas imam 27 godina i po drugi put sam udata žena, i jos uvijek sanjam istog tog mladića. Ponekad se krivim za to, ali ja nemam nikakvu kontrolu nad tim snovima i ne mogu upravljati njima. Samo znam da su to predivni snovi i da uvijek kad se probudim osjetim veliku bol u srcu, nakon čega sa ljutnom uvijek postavim ovo pitanje:

“Čemu ovi snovi?” I sjecam se jedne rečenice iz mog mladalačkog dnevnika koji sam nekad davno pisala:

“Sve je prestalo. Zašto i snovi ne prestanu?”

This entry was posted on Oktobar 17, 2015. 2 Comments

Jurnjava

 

“Na inspiraciju ne treba da čekaš. Moraš je juriti.”

Pročitah ovu pametnu misao i baš se prepoznah u njoj, tj. prepoznah sebe i svoju jurnjavu za inspiracijom. I na kraju krajeva, tačno i jeste tako, jer svaki put kada bih ovdje došla bez ikakve volje za pisanjem, ali kivna na to što je to tako, ja bih ipak uspijevala da iskopam iz sebe misli za koje dotad nisam znala ni da postoje.

Mir

Došlo je moje omiljeno godišnje doba. Kako nema posla u fabrici, povazdan sam kod kuće. Ali šta to koga zanima…znam to ali došla sam ovdje maksuzle da nešto napišem mada mi se u suštini ništa i ne piše. Mozda sam došla zato sto osjecam neku obavezu…što se nekom mozda nekad svidjelo ponešto od onoga što sam pisala, pa taj neko sad očekuje da ga opet na neki način “obradujem”, mada za tu radost i ne vjerujem da je nešto velika i značajna, ali u svakom slučaju ona razgaljuje dušu.

To izazivanje radosti u nekome bi mi se računalo kao dobro djelo, a danas mi je dobrih djela potrebno više nego inače, zato što je Dan Arefata, i osim u postu, trebalo bi ovaj dan provesti najljepše što se može

Budna sam od pola 4, tako da jedva gledam u ekran. Ali mimo tog umora, osjećam neopisiv mir. Uvijek sam žudila za mirom više nego za srećom..za srećom i nisam u nekoj potrazi; ako dodje, dobrodošla je, ali bez mira je već teže živjeti. Shvatila sam da sreća umnogome zavarava čovjeka, čini ga slijepim i zaboravnim. Kad god sam se potpuno predala sreći, moje razmisljanje o svemu bi se smanjilo i počela bih činiti greške. Treba biti na toj nekoj sredini, ne odveć srecan da izbudališ od sreće, a ni očajan da skreneš na krivi put. Treba jednostavno biti SVJESTAN SVEGA. Jer ako je čovjek svjestan svega, on i ne moze biti potpuno sretan, potpuno sretan moze biti samo onaj koji je manje svjestan svega što se u njemu i oko njega zbiva. Ja radije volim da sam svega svjesna, nego da sam potpuno sretna.

Sjećam se ja i trenutaka potpune sreće u životu, i uvijek su to bili trenutci kada svijest baš i nije radila kako treba, i baš zbog toga su mi se ti trenutci obili o glavu, jer su bili uzrok mom kasnijem bolu.

Osjecam da sam u nekoj fazi kada bi konačno mogla dokučiti neke više sfere spoznaje o životu, a da bi ih dokučila, želju za srećom moram svesti tek na neki osnovni nivo. No ne bunim se što je to tako, meni ionako samo treba mir.

Osmijeh mog sina je ono što moju dušu ispunjava najvećim mirom i zadovoljstvom.

 

DSC08215

This entry was posted on Septembar 23, 2015. 3 Comments