Ponekad  se čini kao da je vrijeme stalo. Nakupilo se mnogo iskustva ali je i dalje ostala mala praška mladenačke naivnosti koja misli da ce neki stari snovi biti ostvareni, da se neki ljudi ipak nisu toliko promijenili i da bi u njima mogli oživjeti stari osjecaji. Izgleda da sam ipak samo jedna od rijetkih koja kada kaze: “…za cijeli život”, zaista to i misli.

U meni ljubav za neke osobe nikada nije umrla, mada sam je hiljadu puta izdala, ponekad iz očaja što je neuzvraćena, ponekad pak iz želje da živim normalno ko i svi drugi ljudi što jednostavno nastave ići dalje, nekada opet iz želje da pronađem utjehu, ili neku zamjenu za ono što bi zbilja željela imati, no najveći je razlog zapravo bilo ogromno nesrtpljenje. Sada mi se čini da je samo trebalo da ostanem pametna, da ne činim sve te silne greške, i da jednostavno čekam, a čekati nikada nisam umjela. Vjerujem u sudbinu, naravno da vjerujem u Bozije određenje, kako da ne vjerujem, ali ne mogu kao neki ljudi reci: “Takva je bila sudbina”, i to je to.

Mozda je sudbina bila drukčija, ali ju je Bog izmijenio videći mnoge moje pogrešne korake, mozda je nešto tako lijepo i željeno trebalo da se desi, ali je moja nezahvalnost izazvala Boziju srdzbu, i On je odlučio da izmijeni tu sudbinu, ta to je Njemu lako, On moze sa sudbinom upravljati kako On hoće. Mozda mi je Bog odredio da me zadesi neka bolest ili da umrem mlada, pa to odjednom promijeni jer dopre do njega moja dova ili neko moje jako dobro djelo, pa mi produži život.

Davno mi je pričala moja Majda pricu o čovjeku kojem je čas smrti bio određen a on je dan prije toga kupio nove cipele u namjeri da obiđe svu svoju rodbinu, i zbog toga ga je Bog poživio još dugo godina.

E sad, da li je ta priča vjerodostojna ja ne znam, ali sigurno je da Bog sve moze, a mijenjanje vec zapisane sudbine je samo jedan mali dio Njegove neizmijerne moći.

Na početku sam spomenula ljude koji se promijene i izgube stare osjećaje.

…kao što je moja Majda izgubila. A zaklinjale smo se na vječno prijateljstvo. Ja mogu da je ne vidim godinama, ali dovoljan je samo jedan trenutak sa njom pa da sva utišana osjećanja u meni odjednom ožive.

Nije se javljala dugo, odbijala je pozive, otuđila se od mene, ali ja sam joj opet napisala da nikada nisam prestala vjerovati u to da će se jednog dana ipak javiti.

I zbilja se i javila.

Javila se, ali samo kako bi tim javljanjem potvrdila da je prijateljstvu kraj. Nije to izrekla, nije to jasno dala do znanja, ali bilo je očito.

Pitala je:

– A zasto želiš da se vidiš sa mnom? –

Nasmijala sam se i bez imalo okolišanja iskreno rekla:

– Pa zato što te još uvijek volim. –

Zar treba veći i konkretniji razlog od tog?

Gdje je ona moja Majda koja bi razdragano uskliknula na takve riječi i zovnula me mojim  najdražim nadimkom. U tu Majdu se uselila hladnokrvna i cinična osoba, puna podsmijeha, mada sam tu njenu stranu oduvijek znala, ali da će baš toliko preovladati njome, to nisam mogla ni slutiti.

Ali niko osim Boga ne moze uistinu znati nečije razloge i borbe sa samim sobom. Krivicu uvijek treba podijeliti, jer uvijek si i ti taj koji je nešto mogao učiniti bolje i predanije. Moja bahatost sa ljudima koje volim moze naici na razumijevanje ako je kolicina ljubavi sa njihove strane srazmjerna mojoj količini, ali ako je niža od toga, razumijevanje je manje.

….

Kada sam imala 15 godina, počela sam sanjati jednog mladića koji je postao moja velika ljubav, moze se reći prva jaka i zrela ljubav, zovem je prva jer zelim da time bude povlaštena, pošto moja prva ljubav nije bila tog intenziteta.

Danas imam 27 godina i po drugi put sam udata žena, i jos uvijek sanjam istog tog mladića. Ponekad se krivim za to, ali ja nemam nikakvu kontrolu nad tim snovima i ne mogu upravljati njima. Samo znam da su to predivni snovi i da uvijek kad se probudim osjetim veliku bol u srcu, nakon čega sa ljutnom uvijek postavim ovo pitanje:

“Čemu ovi snovi?” I sjecam se jedne rečenice iz mog mladalačkog dnevnika koji sam nekad davno pisala:

“Sve je prestalo. Zašto i snovi ne prestanu?”