Ljudi obicno kazu da je ovaj zivot kratak. No meni se čini  prilicno dugim.  Dug je ako se ima jos barem dvadeset godina za prozivjeti, sto se mene tiče. Ah ne, ne dvadeset, zeljela bih dočekati i unučiće ako Bog da.

Moram priznati, cesto sam razmisljala o smrti. Ne bas tako rijetko, imala sam i paranoične misli o tome da cu ubrzo umrijeti.

Prvi moj susret sa tom vrstom osjećaja desio se nekoliko dana prije smrti moje rahmetli nene. Zbog gangrene su joj odsjekli nogu i zivjela je poslije toga još dvije godine.

To je ustvari bila moja pranena, a nena mom ocu. Ali to je jedina zena koju u punom smislu rijeci mogu nazvati svojom nenom, jer mati od mog oca je uvijek bila nekako moderna, čak je sa neodobravanjem gledala i na moj hidzab, rekavsi mi jedne prilike:

– Draga Azra, kako si samo bila moderna, sada si ko baba. –

Da je moja pranena ziva, znam da bi bila ponosna na mene, jer je uvijek bila ponosna. Imala sam njenu bezuvjetnu ljubav. Mati je imala 17 godina kada me rodila, i nije bas umjela oko mene, te je nena preuzela stvar u svoje ruke. Do svoje desete godine, ja sam i spavala sa svojom nenom. Odnos izmedju mene i moje matere nije bio bas sjajan sve do prije  nekoliko godina. Otada je mati iznenada drasticno promijenila svoje ponasanje prema meni. Jednom sam je pitala zasto je postala tako dobra prema meni, kada me prije svako malo tukla, vrijeđala, cak me i za kosu čupala, a ona je na to samo rekla da zeli da ispravi sve sto je prije bilo.

Nena je mnogo sta zamijerala mojoj mami, pocevsi od toga sto joj kuhanje nikad nije islo od ruke, bila je sa drugog podneblja, a osim toga odrasla je i u sirotistu te je i to mozda uticalo na to da nije imala neki osjecaj za red i urednost u kuci, zbog cega su ona i nena cesto dolazile u konflikt.

No, moja mati je zato imala neke druge sposobnosti, sposobnosti koje su zapravo svojstvene muskarcima, i mogu da kazem da se moja mati moze brinuti za porodicu bolje nego neko muško.

I kada je nena dobila šećer, te joj i nogu odsjekli, pokazalo se svacije lice. Niko se nije brinuo za nju od njene familije, a imala je tri kcerke. Brinula se moja mati i otac. Mati se satrala hodajuci i trazeci donacije, nabavila joj je i kolica, sredila joj neka primanja, a otac joj je svako jutro davao inzulin u ruku.

Te njene kcerke su bile sjajne domacice, bolje nego sto ce moja mati ikad biti, ali nisu bile borbene niti srcane kao ona. Moja mati se u ratu čak potukla sa policajcima braneci mog oca, stala je ispred njega kada su neki zli ljudi htjeli da ga ubiju, i ne mogu reci da znam ijednu zenu osim nje koja se zaista osim Boga nicega ne boji…mnoge zene izgovaraju tu recenicu, ali ja sam posmatrajuci svoju mamu vidjela svu istinitost i sigurnost u toj recenici: “Ne bojim se nikoga osim Boga.”

Dugo godina su nam pravili sihire, nocu su se dešavale razne čudne stvari..jedino se ona nije bojala…nije išla čak ni hodzi, sve je sama otjerala ucenjem, cak je i sanjala osobu koja joj to pravi.

Moja mati nije od onih zena koja ce trpjeti bilo koji vid nasilja, nece lezati na podu i cekati nove udarce, nego ce nasrnuti svom snagom da i ona uzvrati. Mislim da sam se sto se tice toga bacila na nju, jer ni ja ne bih mogla podnijeti da me muz tuče, osim ako sam pocinila ne dao Bog tezak grijeh, pa sam to i zasluzila. Istrpila bih i šamare zbog neposlusnosti, jer je muzevo pravo da udari zenu ako mu je neposlusna, te rijecima ne moze da je urazumi, ali da me neko na pravdi Boga mlati kao da sam zivotinja a ne zena, to ja ne bih dozvolila, a sudeci po tome kakva sam kada mi skoči pritisak na nepravdu, mislim da sam u stanju da dobro isprebijam čovjeka.

Ali počela sam o nečem drugom…dakle, moj prvi osjećaj o dolasku smrti bio je zapravo predosjećaj da smrt dolazi, ali ne po mene, nego po moju nenu. A zasto sam ja tada sa svojih 10 godina, mislila da smrt dolazi po mene, to je bilo vjerovatno sto sam bila dijete te nisam mogla razlikovati predosjecaj za nesto sto će se desiti nekom drugom, od predosjecaja za stvari koje ce se desiti meni. Ili je to bilo sto sam toliko voljela svoju nenu da nisam dala ikome cak ni da u sali spomene da bi moja nena nekada mogla umrijeti. Osim toga, imala je 74 godine, i ja sam vjerovala da ce zivjeti barem do devedesete.

Sjedeci tog dana ne krevetu kraj nje dok je ona drijemala, slusala sam neku zalosnu muziku na radiju i odjednom sam pocela plakati. To plakanje se čak pretvorilo u tiho jecanje i pokusavala sam biti sto tiša da je ne probudim. Jednostavno mi je odjednom dosao predosjecaj da cu umrijeti, te sam počela plakati razmisljajuci kako ce to tesko pasti svima, te kako sam jako mlada te zelim jos da zivim. Što je jaci taj osjećaj bio, suze su bile sve krupnije i krupnije, tako da sam u tom placu provela ured sahat vremena. Sutradan nakon toga, nena se osjećala loše i stalno joj se drijemalo. Ja sam bila kod matere i nisu mi dali da idem neni, misleci da nena ima gripu te da ce preci i na mene. Sjecam se da je otac uletio u kucu sav zabrinut, rekavsi da treba da je odveze doktoru ali da niko nema para za gorivo, te nisu znali sta da rade. Onda sam ja izvadila svojih 5KM koje sam dugo vremena cuvala, vjerovatno mi je neko dao za Bajram i tako brizljivo sam to cuvala kao da cuvam cijelo blago. Bez razmisljanja sam mu dala te pare, jer dala bih sve za svoju nenu..i imam osjecaj da sam je u djetinjstvu voljela vise nego rodjenu majku, jer se sa majkom nisam slagala, cak mi se cinilo da me nije ni voljela, da sam je nevirala, nije imala strpljenja samnom, nije mi pravila jela koja volim, sve je to cinila nena i to sa tolikim strpljenjem kakvo ni u kog drugog nisam vidjela.

Nakon sto su nenu odveli doktoru, zivjela je poslije toga jos nekoliko dana. Kada su javili da je umrla, dio mog dječijeg svijeta je umro, ali tada cak nisam mogla ni plakati kako treba, plakala sam kasnije, kako je odmicalo vrijeme, i kada sam shvatila da niko ne pazi na mene kao sto je ona pazila, zapravo se ostvarivalo ono sto je ona predvidjela, cesto mi govoreci da se niko nece o meni brinuti kako treba kada ona umre. Ja sam je uvijek odmah prekidala kada bi pocela tako pricati, kroz suze joj govoreci:

– Ne govori da ćeš umrijeti. Ti ces zivjeti jos dugo, dugo… –

– Hoces li ti zaboraviti svoju nenu kada umre? Hoces li joj dolaziti na mezar? – upitala bi me, a ja sam uvijek obecavala da hocu, te da cu joj i travu cupati sa mezara kako ne bi izgledao zapušteno, a ona me tada zadovoljno slušala, jer joj je zbog neceg bilo stalo da joj bas ja dolazim na mezar.

I dolazila sam. Jedina ja.

I travu sam čupala.

Nisam bas tako cesto dolazila, ali dolazila sam. I plakala sam. Znam da nevalja plakati na mezaru, ali ja sam vise plakala iz neke ljubavi, osjecajuci da je Allah za nju pripremio lijepo mjesto na onom svijetu. I pricala sam nad tim mezarom. Mozda bi ko pomislio da sam luda, ali ja sam neni pricala sve sto se desavalo samnom otkako ona nije na ovom svijetu. A nisam mogla pricati a da ne placem, jer su se samnom desavale stvarno tuzne stvari. I osjecala sam se lijepo tu, među svim tim nišanima. Osjećala sam neopisiv mir. Ljepše sam se osjećala tu nego u nekom parku. Jedan od najčešćih motiva u mojim snovima su nišani, i to ne samo muslimanski, nego čak i katolicki i pravoslavni..mozda je to zov mojih predaka sa materine strane koji nisu bili muslimani, a bili su dobri ljudi.

Jednom sam čak, kada sam jos bila djevojcurak, proucila Fatihu na pravoslavnom groblju. Šta sam ja znala jeli to treba tako ili ne treba, smije li se ili ne smije, ja sam je proucila za sve koji su tu ukopani, pa mozda su neki među tim umrlim zbilja vjerovali u jednog Boga i nisu se molili kipovima. Jedan od meni najdrazih ajeta u Kur'anu, a koji mnogi zanemaruju, te se prema kršćanima odnose neprijateljski je ovaj:

“Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji o­ni koji govore: “Mi smo kršćani”, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se o­ni ne ohole.” (Al-Ma'ida, 82.)

Na to pravoslavno groblje sam dosla u pratnji svoje druge nene, majke od oca, koja je bila udata za Srbina koji je umro od neke bolesti. Bio je to prilicno dobrodušan čovjek, no ona ga jednostavno nije podnosila i ko zna zasto se udala za njega. I tog dana je bila čak ljuta sto mora ici na groblje da uredi taj grob, ne iz neke ljubavi prema tom covjeku koji joj je bio muz, nego radi obicaja, jer ce je ljudi tračati ako vide da je taj grob zapušten. Fascinirala me njihova paznja prema uređenju grobova tamo u Srbiji. Čak mi je nena pricala da su sve do prije par godina na grobove donosili razna jela, te svakojake vrijednosti, ali to rade sve slabije jer “lopovi sve pokradoše”. A budalaštine, toliko gladnog naroda a oni umrlima donose jelo.

Prolazeci kroz to veliko i prilicno grandiozno groblje, zastala bih kraj svakog spomenika da pogledam sliku pokojnika i ime i prezime, te sam se uz to načitala raznih stihova..ma citave price su ispisane na tim spomenicima..razmisljala sam o tome kakvi li su bili njihovi životi i kako im je sada na drugom svijetu..te cemu toliki spomenici, ograde, ma citavo malo bogatstvo potroseno na umrlog insana.

Mislim da niko ko je bio samnom prilikom ijednog prolaska kroz mezarje, bilo muslimansko ili neko drugo, nije imao onaj osjećaj koji sam imala ja, obicno bi svi htjeli da sto prije odu sa tog mjesta, a ja sam se uvijek zadrzavala, pazljivo citajuci svako ime i prezime, godinu rođenja i smrti…posebno mi je neki cudan osjećaj ulivao pogled na friško zatrpan grob, pokusala bih zamisliti sebe u tom grobu i hvatala me jeza pri pomisli na to..a jednom valja umrijeti, mora se nekako pripremiti na to, razmisljala sam kako bih da umrem a nikada  nisam nesto posebno razmisljala o smrti, kako bi to strasno bilo, a dolje je tama, nema svjetla, a ti živ..nisi mrtav, samo si preselio, svega si svjestan, ispituju te meleci, pritišću te grijesi..Boze dragi, kako je to jezivo. Donekle bih počela razmisljati o tome, pa bih se zaustavila kada shvatim da me i od pomisli na to hvata neopisiv strah i zabrinutost, a kako li je tek onom što je u tom mezaru..to se ne moze ni pojmiti.

To me podsjeti na to da sam ja svoju nenu sanjala drugu noć nakon njene smrti i u tom snu mi je rekla ovu recenicu, koje se dobro sjećam, i rekla mi je tu recenicu sa osmijehom:

– Nisam umrla, živu su me zakopali. –

Vec tada sam znala sebi protumačiti šta znači ta rečenica, jer niko zbilja i ne umire tako da mu se život prekine i poslije toga nema više ništa. Svako u suštini biva živ zakopan, jer duša je živa, prestaje život na ovom svijetu ali se nastavlja na onom drugom…i to je kao da prelaziš iz jedne dimenzije u drugu.

Jednom sam sanjala jednog rahmetli čovjeka o kojem nikad nisam nesto posebno ni razmisljala, bio je to drugi muž moje rahmetli tetke, umro je par godina nakon njene smrti, bio je alkoholičar, ali imao je neke dobrodušnosti u karakteru. Čak sam se u svom vlastitom snu začudila što ga vidim i pitala sam ga, tj, sanjala sam da ga pitam:

– Pa, zar ti nisi umro? –

Rekao je da jeste. Nakon toga sam ga pitala da mi kaze kako je tamo. Rekao mi je na to samo jednu jedinu riječ, nakon koje se san naglo prekinuo.

Rekao je: “Organizovano.”

Hm…

Kasnije sam često prepričavala taj san svojoj porodici.

I tako..poslije tog osjećaja vezanog za blizinu smrti koji sam imala tog dana sjedeci kraj svoje nene..imala sam takve slicne osjecaje jos nekoliko puta u zivotu.

Jednog dana sam saznala da je umro momak koga sam cesto viđala u menzi studentskog doma; bio je to prilicno lijep, miran, kulturan momak, uz to je bio jako uspjesan student. I tako..jednostavno je umro u sobi studentskog doma, i to od zatajenja organa, kako rekoše. Nije bio bolestan ni od cega, jednostavno je iz “čista mira” umro.

Ja noćima nisam mogla spavati. Taj momak meni nije bio nista, nisam cak imala ni neke ljubavne simpatije prema njemu, samo sam ga viđala u menzi i to je sve..ali ja jednostavno nisam mogla sebi doći. Nisam razumjela sta to uopste znaci da neko zdrav umre mlad od zatajenja organa. Znaci, mislila sam, tako mozemo svi umrijeti. Tako i ja mogu umrijeti. Nisam htjela spavati jer sam mislila da u snu mogu umrijeti bas kao i taj momak. Osjećala sam neopisiv strah. To moje stanje je trajalo neko vrijeme pa se onda nekako vratilo u normalu.

Ljudi su tako nemarni. Uzimaju život zdravo za gotovo a svakog trenutka mogu umrijeti. Ne moras biti ni bolestan, ni star, ni…jednostavno Bog odluči da umreš.

Hvala Allahu za svaki udisaj i izdisaj, hvala Mu što me drzi zivom na ovom dunjaluku kako bih mogla uciniti sto vise dobrih djela, te se nadati da necu biti izlozena patnjama u kaburu, a kamoli tek patnjama u Dzehennemu….ah, nista nije vrijedno toga. Koji je to grijeh toliko sladak da bi covjek zbog njega pristao u vatri gorjeti…ma ne mogu da trpim vatru kad joj se malo vise priblizim, a kamoli jos da gorim u njoj…često bih znala pribliziti prst vatri razmisljajuci o Dzehennemu, i ne mogu zadugo da trpim ni tu vrelinu, a tek samu vatru…i ne znam, stvarno ne zna kako iko ikome moze reći:

“S tobom bi do pakla.”

Obicno to ljubavnici govore jedni drugima. Ma ne moram nikad vise imati muškarca, pa neka izgorim od čeznje, ali samo da ne dođem do tog pakla…radi malo fizičkog zadovoljstva da covjek gori..nikako se to ne isplati, kako god da se okrene..pokušavam logički razmisljati o tome, ne cak ni vjerski, evo sad razmisljam samo logički, i uviđam da se ne isplati.

A koja bi budala radila nesto sto se ne isplati, i u cemu je veca šteta nego korist? Zašto ima toliko budala na ovome svijetu? Pa mozda sam i ja budala u neku ruku, ko mi garantuje da nisam. Moda i ja cinim nesto zbog cega cu gorjeti na onom svijetu. Mogu se samo nadati da ipak ne činim, te moliti Allaha da mi oprosti grijehe za koje znam a i one kojih nisam ni svjesna.

 

(iz arhive: 25. 10. 2014.)