Sjećam se kada sam na kursu Kiraeta za odrasle, prije nekih 5 godina, dobila od efendije veliku Buharijinu zbirku hadisa na čitanje. Sa takvim sam žarom i razdraganošću pitala efendiju da mi je posudi, da sam primijetila da se on bas obradovao tome što sam se toliko zainteresovala za tu knjigu.

Osjecala sam se kao da drzim pravo blago u rukama. Tu noć sam sanjala tako lijepe snove u kojima su mi pred očima promicali tekstovi pisani arapskim pismom. Prije toga sam zaspala gledajuci u prelijepe korice te knjige koju sam stavila na krevet kraj sebe, planirajuci da je pocnem čitati sutra jer sam se osjecala umorno.

Sljedecih dana su se u meni izmijenjale mnoge razlicite emocije prilikom čitanja svih tih hadisa. Neki su mi izazivali suze u ocima, neki ogromnu nadu, neki nezadovoljstvo sobom, jer sam shvatila da ja ne postupam ni blizu onako kako je postupao Poslanik s.a.w.s u svim zivotnim situacijama.

Najvise su me, cini mi se, zabrinuli hadisi koji se odnose na jezik, tj. govor. S vremenom sam se naučila da popravim svoj govor i da pricam kao prava muslimanka, da ne govorim svašta, ali onda me sejtan opet poceo zavoditi, te su se tako pocele vracati stare navike vezane za govor.

U zadnje vrijeme osjecam da je moj govor prava katastrofa, te da sam žestoko potpala pod uticaj svojih ukucana koji se u prepirci sluze najodvratnijim govorom, psovkama i najgorim mogucim opisima jedni drugih. Toliko mi utiču na psihu da sam i ja pocela da se derem, svađam, pa čak i psujem.

Glava mi je puna nepotrebnih stvari, informacija i ne znam vise  ni sta je normalno a sta nije.

Ne mogu da zivim svoj zivot, jer sam tako prisilno upletena u tuđi. Nisam zamisljala da cu sa 27 godina i dalje slusati o njihovim bracnim problemima i nezadovoljstvom jedno drugim. Mislila sam da cu biti daleko od svega toga i da mene više neće nagrizati truhlež njihovog užasnog braka, braka koji je primjer svemu onom sto jedan normalan brak ne treba biti.

Ponekad mi se cini da zaboravim sta je normalna komunikacija.

Pokatkad me neko podsjeti i dušu mi razgali, pa prigrlim taj osjecaj svom silinom svog mladog srca, i tako pretjeram. Pretjeram kao da sam dijete, obradujem se previše, počnem se šaliti previše, i svega tu bude previše. Počnem se ponašati previše slobodno, a mahrama na glavi govori nešto drugo. Upucuje na umjerenost u svemu, a meni baš te umjerenosti zafali.

A najteze mi je sto znam pomocu cega se sve to moze korigovati i staviti pod okvire dozvoljenog, znam kako, ali Allah valjda zeli da se i dalje borim sama sa sobom.

Gledam nekad u ovaj svoj blog i zacudim se sama sebi i svojoj slobodi: kao da ga je pisala neka šiparica a ne jedna pokrivena žena.

Na bloggeru.ba nisam ni blizu bila ovoliko slobodna. Neki ljudi su to primijetili, pa im je malo ko cudno. A sta bi da im kazem da sam ja ustvari oduvijek takva, i da sam ovdje više ja nego sto sam tamo bila.

Tamo sam se toliko suzdrzavala da mi je prečesto bilo tesko napisati neki post a da ga odmah zatim ne izbrišem, jer bih osjecala da u njemu ima nesto sto ne prilici jednoj muslimanki da piše.

Ali tesko je ljudima da shvate da ja nemam nikakve podijeljene licnosti, vec imam mnogo protivrijecnosti u karakteru zbog kojih i jesam takva kakva jesam. Ne gledam u samo jednom pravcu kao konj kad se natjera u kas, ja gledam u svim mogucim pravcima i prihvatam razlicitosti u ljudima.

Kad kazem “sestre”, ja tu nemam samo viziju zena koje su muslimanke, moja vizija je mnogo šira.

I lijepo je kada zapazis nekog muslimana koji se poput nekih ne razmece po statusima sa hadisima i ajetima, a unutra je ustvari teski licemjer…i takva osoba bas kao i ja zna reci svasta, i osjetim u njemu živac za nepravdu koji je slican mom…i cijenim taj njegov živac više nego sav nečiji kobajagi umjeren govor iza koga se krije nesto sasvim suprotno od toga. To me podsjeti na jednog brata koji se sturi objavljujuci hadise, ajete i kamaru lijepih stvari u vezi vjere, a neki dan mi posla u inbox sliku svog nabildanog i golog gornjeg dijela tijela.

I na kraju krajeva, bas zbog ljudi spomenutih na pocetku prethodnog pasusa ovaj život i jeste lijep…što bi ovaj post u cijelosti bio depresivan kada se pozitivnost iskobelja ispod navale crnih misli i zasvijetli poput fenjera u mrkloj noći.