Ja u voznji pronalazim mir. Ja ne umijem voziti, ali zato volim kada mene voze. U bilo kojem prevoznom sredstvu.
Kada sjednem u autobus, čim se pokrene ja se promijenim za 190 stepeni. Sve u meni se umiri, stabilizuje, popravi, dođe na svoje. Živci prestanu treperiti i osjecam se kao da sam popila kakvu tabletu za smirenje. Pocnu mi nadolaziti tako sabrane i razumne misli, planovi, moguća rješenja. Gledam kroz prozor i razmisljam, misli se tako savršeno nižu jedna na drugu, u savršenom skladu i smislu.
Tada sam neka bolja ja, smirenija, izgubljena pod okolnostima stalne galame i nemira izazvanih ponasanjem okoline.
Ljudi obicno ne vole duge voznje, ali ja ih volim i mogla bih se cijeli dan voziti a da mi ne dosadi.
Ne volim sportske automobile, nemas se gdje okrenut u njima, ja sam više tip za kakvog dobrog dzipa u kojeg moze pola kuce stat.
Ono sto sam upratila kod sebe je to da me izuzetno privlace muškarci koji su vješti za volanom, i da muska ruka na volanu izgleda tako moćno, kakav god da je volan u pitanju (da ne zazvučim ko sponzoruša, haha). Ne znam, ali kad se ta ruka udalji od volana nekako ta moć malo opadne. Zbog tog mislim da bih mogla zivjeti sa nekim u kolima, da nemamo kuce 😀
Muskarac koji ne zna da vozi je za mene kao defektan muskarac, jer gdje ces bit zrelo musko, a ne znat voziti.
I opet ne znam kako počeh sa jednom temom a nastavih sa pricom o muskarcima.
Kada sam bila tinejdzerka, voljela sam se izgubiti negdje na biciklu, otići u krajeve u kojima nikad nisam bila, i svaki put bih zapamtila put i bez problema se vratila kuci.
Moji nikad nisu saznali za tu naviku sve do neki dan, kada sam pricala materi dokle sam se sve znala odvesti sa biciklom.
Ne mogu da kazem da sam nesto mnogo putovala u ovom svom zivotu, i trebace mi jako malo vremena da se sjetim gdje sam sve bila, ali i i to malo proputovanih destinacija bilo je dovoljno da shvatim koliko pozitivno na mene uticu putovanja i koliko smirenosti i zadovoljstva unose u moju dušu.
Što se tiče Bosne, ne znam da li sam u vrh glave posjetila nekih 5 gradova. U najlošijem sjećanju mi je ostalo Sarajevo, sto ne znaci da se ta slika Sarajeva ne bi mogla popraviti.
Taj grad ima nesto sto mene guši i jedine prilike kada sam uzivala u njemu bile su one kada sam autobusom odlazila od njega, tad sam osjecala nevjerovatno olakšanje koje je bivalo veće sto sam se više udaljavala od njega. Moj želudac ga jednostavno ne voli, i u godini dana koliko sam zivjela tamo nikako se nisam mogla navici na njihovu hranu i uvijek mi je bio napuhan stomak. Kljukuše su me psihički smorile. Nikad u životu nisam probala kljukuše dok nisam dosla u Sarajevo.
Isto tako, nikad u zivotu nisam vidjela zmiju dok nisam dosla tamo, tu sam je vidjela dva puta, od cega drugi put na samoj cesti. Čak je okrenula glavu prema meni i krenula za mnom.
Nikad nisam bila tako zeljna voća kao tamo. Tamo sve kasno sazrijeva. Dok kod nas u Gradačcu prolazi jedna vrsta trešnji a rađa druga, tamo prve tresnje jos zelene. Snijeg nikad da ode dok se kod nas već njive oru i moze se u majici kratkih rukava hodat.
Toliko je guranje po autobusima da se jednom zamal’ nisam onesvijestila, sto zbog toga sto sam bila prikliještena ljudima, sto zbog silnog smrada. Izasla sam iz autobusa hvatajući zrak kao utopljenik.
Jedino sto volim od Sarajeva su dzamije i česme. I neki ljudi.
Drugi grad u kojem sam imala priliku boraviti jedno 2 godine je Tuzla, meni naročito drag grad za koji me vezu mnoge lijepe uspomene. Među njima ima i bolnih, ali bolje ne pisati o tome.
Naročito lijepe uspomene imam i na Kladanj, osobito na one “Muske vode” tamo.
Nemam losih uspomena ni na Travnik, bila sam jednom kada bijah mozda drugi srednje, i sjecam se da sam tamo dobila besplatan sladoled od sladoledzije, a ne mogu da se sjetim zasto. Uglavnom, to mi je dovoljno da pomislim da su tamo ljudi ljubazni 🙂
Doboj…bila sam tamo jedno 10 puta na kafi sa nekim, i to su mi bile prve kafe sa muskom nakon šerijatskog razvoda. Osjecala sam se kao s lanca puštena, nakon tolike izolacije. A bio je i dobar vozač. Bio je on i dobar pčelar, i na prvom sastanku mi je poklonio teglu meda, sto me izuzetno obradovalo. Šta ce meni ruze i sta ja znam, daj ti meni sta da jedem. 😀
Doboj mi je prijao ne zbog toga sto je neki izuzetno lijep grad, nego više zbog osjecaja slobode u njemu, jer sam dotad dugo vremena bila između 4 zida. Izdvojila bih Dobojsku tvrđavu kao narocito lijepo mjesto za odmor.
Srebrenik….nemam nista lijepo reci za taj grad. A nemam ni ruzno, ostavio me je potpuno ravnodušnom.
Imal’ jos koji grad u BiH da sam u njemu bila…izgleda da nema. Dobro, prelazimo na Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku, jer dotle sam došla i zaustavila se, a i do tih drzava sam nekad stopom dolazila. Hahaha, to su posebne price. Naime, ja imam nenu (majku od oca) koja zivi u Srbiji, i toj neni je zao davat pare za autobus kada moze stopom doci do nekog mjesta. Dakle, sva moja iskustva sa stopiranjem su povezana sa njom, jer ja sama to nikad ne bih uradila, niti bih smjela. Ona izgleda kao prava gospođa, uglavnom nosi bijelo, tako da valjda to ima neke veze sto joj staju ozbiljni ljudi.
Ja sam primijetila da neki ljudi koji staju stoperima stanu samo uz tog razloga da bi imali s kim pricat tokom voznje, jer im je dosadno samima, pogotovo ako prelaze vece kilometraže.
Sve u svemu, ima mnogo dobrih i susretljivih ljudi.
Prvi grad u kojem sam bila u Srbiji je Beograd. To je jako opasan grad. Začas te neko moze pokrast, ili sta gore od toga. Cudom sam se cudila kad mi je jedan Beograđanin pricao da s prozora gleda kako dzepare ljude, i da ima u blizini njegove zgrade neko mjesto puno novčanika, valjda kako lopovi izvuku pare, bace prazan novčanik baš na to mjesto.
Što se tice tog grada, voljela bih da posjetim mjesto Dorćol, jer nekako mi na slikama izgleda ko da bi mi prijala šetnja kroz to mjesto, a i otamo je jedan stvarno fin prosac i dugo se vec razmisljam da zaista pristanem na tu bracnu ponudu. Insan je stvarno na svom mjestu, i zeli da pređe na Islam, zapravo vec je izgovorio šehadet, i trebalo bi da nauci klanjat. Ali mati mu vec ne bi presla na Islam, a zivjeli bismo s njom, pa se kontam da bi tu moglo doci do konflikta, jer zena je stara, nervozna, svasta bi joj moglo naumpast, mah… A i on nema stalnog posla, mada s vremena na vrijeme nesto radi, i izdaje stan koji ima u centru Beograda….no ja ne zelim sa djetetom biti necijoj majci na grbači…
Grad Vršac mi je ostao u nekom lijepom sjećanju, tamo sam davno izasla navece sa jednim rođakom i njegovim društvom.
Gradić Bela Crkva je mjesto gdje zivi moja nena. Ah, koliko uspomena na taj mirni gradic ukrašen jezerima. Zamal’ se ne udadoh tamo, za jednog Bojana. Tad nisam bila u vjeri, no nisam bila ni raskalašena, mozda malo više živahna.
Doveo mene taj Bojan kuci da me upozna sa materom; ja sva slatka, u bijelom, ma ko me ne bi doveo materi. 😛 I pricamo ja i Bojan to vece o buducnosti, o djeci, i kad ja čuh da on ne bi dao djeci da idu u dzamiju, tu se malo zakačismo. Ja njemu rekoh da nemam nista protiv da djeca idu u crkvu, ali neka idu i u dzamiju, pa neka vide gdje im se više sviđa. Znam, glupa mladalačka razmisljanja, samo ih se prisjecam.
Sjedimo mi tako to vece kada me upoznao sa majkom u njegovoj kuci, sa nama je bila njegova sestra i njen zarucnik, kad ce ti on meni odjednom:
– ‘Će da palimo gumu? –
– Ma kakvu gumu ba? – rekoj ja ne kontajuci o cemu se radi. I onda mi on rece da je u njih obicaj da kada neko hoce da se ozeni, zapali ispred kuce gumu (ona guma od auta), i taj plamen bude toliko velik da privuce mjestane koji se sakupe u dvorištu jer znaju da je to znak da je neko odlucio da se zeni.
Ja se našalih da moze zapaliti gumu, kad on stvarno poleti, jedva ga zaustavih. 😀
Zvala sam ga Bojanče. Bio je fin taj Bojanče, samo sto se ljubio tako bezvezno da sam mu to čak morala i reći. Nakon toga se malo ko popravio, mada je i dalje bio kritičan.
Sto se tice Crne Gore, tu sam posjetila grad Bijelo Polje, i zaista sam odusevljena njime. Zrak je toliko čist da je kao melem za pluća. I kada je ljeto vrucina nije nepodnosljiva zbog blizine okolnih planina. E tu bih mogla živjeti, jer ja ne podnosim vrućinu, ljeti uvijek osjecam kao da mi fali zraka.
Da privedem ovaj post kraju, zavrsicu ga sa kratkim osvrtom na Dubrovnik, jedini grad u Hrvatskoj koji sam imala priliku posjetiti, i to prilikom ekskurzije na kraju osmog osnovne.
E to je jedini put da sam kako treba bila blizu mora. I zaljubila se prvi put u zivotu. Tog momka nikad nisam gledala na neki osobit način mada smo bili razred do razreda a on je bio kao neki ljepotan, faca, itd, no valjda zbog blizine mora i toga sto je on poceo obracati paznju na mene, ja odlijepih za njim.
Na povratku sa ekskurzije, nakon par dana, kada sam se vratila u svoje stare krpe a ostavila miniće koje sam nosala na ekskurziji, u školi me docekala njegova djevojka koja je htjela da me bije, ali kad je vidjela kako sam bijedno obucena, a ona je bila kao neka misica, odustala je od te namjere jer nije vidjela nikakvu konkurenciju u meni.
Sve u svemu, Dubrovnik dozivljavam kao najljepši grad od ove šačice gradova u kojima sam bila, te imam zelju da ga bar jednom u zivotu opet posjetim, po mogucnosti sa svojom boljom polovinom, ako Bog da…
Uživam čitati tvoje postove, al baš, uvijek me nešto nasmije i uvijek nađem nešto što i ja identično mislim, kao npr. to za volan, kad vidim da muško nespretno vozi, pomislim smoto neki. 😀
A i ja se pravo volim voziti. Do posla idem busem 45 minuta i to mi je među najdražim dijelovima dana. Čim uđem otvorim knjigu i uživam do tamo. A vozači većinom puste neke jutarnje sevdalinke što se tiho čuju…
Eh, otkad se ja nisam vozila. Ma sta vozila, otkad se nisam spaćno svjezeg zraka nadisala. Sve moje vrišti od zelje za relaksacijom. Ne zamjerite vi meni plaho sto ja vako svasta mozda neprimjereno znam napisat kroz postove, jer izbudalila sam između 4 zida.
Zraka, voznje, prirode, dugih šetnji! S.O.S.
Veseli me sto volis citati moje postove, bas si me obradovala tom izjavom. 🙂
Pa rekla sam ti to i davno, i i dalje je tako, tvoj blog mi je jedan od najdražih.
Nego, gdje i kako nađe Bojanče? 😀
Pa vidis, ja ljude koji su mi dragi volim zvati na “ić”. Eh, sad to “ić” ne ide bas uz neka srpska muška imena, jer oni od milja koriste ovo “če”, ne ić.
Ahaaa, a ti si mozda mislila na to kako sam ga upoznala?
Pa imam ja jednog rođaka tamo, sina od očeve polu – sestre, on se zove Nenad, on nije musliman. I tako bila ja kod njih u gostima (kada sam imala nekih 17 godina), i izasla ja sa njim u grad, a tu je bilo i njegovo drustvo, među kojima je bio taj Bojan.
I svidim se ja Bojanu. No nista tu ne bi taj put, vec kada sam dosla u Bosnu, stize mi na mob. ljubazna poruka od njega.
Sljedece godine ja opet odem tamo, i cim sam dosla, rodjak mi kaze da je planirao da ide da roštilja kraj neke rijeke tamo, te da obavezno i ja trebam ici.
I tu se opet zadesi taj Bojan, i to vece ja i Bojan postanemo blizi nego inače. I tako pocnemo mi izlazit, sjecam se kada smo jednom bili u jednom predivnom restoranu kraj jezera. Tad sam prvi put probala Pelinkovac. Da mi Bog oprosti, ali bio je dobar taj Pelinkovac, ono bas mi je sjeo.
Ma to su bila budalasta vremena, ne vrijedi ih se ni sjecati…
Treba se zahvaliti Bogu sto insan nije vise tolika budala kao prije. Elhamdulillah.
A i ti si svašta doživjela. 😀 To i jesu najteže godine, čovjek baš bude ranjiv i neoprezan. Ali eto opet je prošlo, sad više i nije bitno. 🙂
I meni trenutno ‘uvaljuju’ jednog Bojana xD prijatelja od prijateljicinog muža. Navodno prešao na islam i trudi se sad nešto naučiti i praktikovati, ali reko neka hvala. :/
To je samo 1% od svega sto sam dozivjela. Ma skoro nikad i ne mislim na to, nego kako poceh pisati post, tako se i sjetih.
Pa kakav je taj Bojan sto ti ga uvaljuju, jel bar čemu? 😀
Piši redom kad ti bude do pisanja toga. 🙂 Ja nemam nekih zanimljivih životnih doživljaja, a čitajući tuđe i komentarišući naučim ponešto o sebi.
O njemu znam iz priča, da je jako fin, psihički i fizički 😀 i onda smo se jednom vidjeli na toj svadbi naših prijatelja. I stvarno se čini super kao osoba, iako nismo komunicirali. Međutim, meni je bilo dovoljno to što smo tada nas par klanjali podne, a on npr. nije. Da ne budem pogrešno shvaćena, jako mi je drago što je prešao na islam i cijenim kad se ljudi trude, znam par takvih ljudi i rado ću im pomoći. Ali shvatila sam da to nije za mene, ne želim nekoga učiti i ‘vući’ za sobom, treba mi neko ko će mene poticati da budem bolja jer će i sam biti bolji od mene. Ne želim se vraćati na početak i dopustiti da me neko unazadi. Možda zvuči ružno, ali tako je. Plus, ne bavi se ničim posebno, nije još shvatio šta želi raditi u životu, ne znam ni od čega živi. To mi je isto među najvažnijim osobinama muškarca. I može me tako lahko odbiti od nekoga.
I onda me poslije te svadbe dodao na fb, ja nisam prihvatila i to bi to.
I ja sam razmisljala o tom aspektu kada ti nekoga trebas necemu učiti. I osjecam da nisam dovoljno jaka za to. Zato mi treba neko zbilja jak, s kime bi se povecao moj iman, jer ja trenutno nisam bas zadovoljna sa sobom i sa svojim imanom.
I tako ja to sve mislim, pa mi onda najednom naumpadne: “Pa cekaj, mozda ja i jesam jaka, a i ne znam to.”
Koliko su mi puta ljudi rekli da sam jaka a ja uporno mislim da nisam.
I taj Beograđanin mi kaze da nije upoznao nornmalniju osobu od mene, a ja se sve čudim, jer ja samoj sebi cesto ne djelujem kao normalna osoba.
S druge strane, pomisljam kolika li je nagrada kod Allaha onoj zeni koja se uda za prelaznika na Islam, pa se trudi da ga poduci propisima, a on na kraju moze ispasti jaci vijernik od nje.
Pa i Ashabijke su tako radile, one su među glavnim prenosiocima Islama. Procitaj recimo ovu pricu koja je meni posebno draga:
“Ovo je prica o Ummu Sulejm, hrabroj ashabijki, zeni mudzahidu koja se zavjetovala na poslusnost i pokornost Resulullahu s.a.v.s. O Allahovoj robinji koja je svojom ustrajnoscu i postojnoscu u islamu zadobila cast da se njeno ime uvrsti u prve redove islamskih junaka. A kako joj i ne bi pripala ta cast kada je Poslanik s.a.v.s. spomenuo rijecima: «Vidio sam sebe kako sam usao u dzennet kad tamo Rumejsa bint Milhan, zena Ebu Talhe.» (Buhari, Muslim)
Ummu Sulejm je zena ensarijka koju je Allah s.v.t. pocastio da bude medju prvim ensarijama koji su primili islam i nosili teret dave na svojim ledjima. Cvrsto i odlucno je prihvatila Allahovu vjeru i nije se kolebala niti posustajala, cak ni onda kada je njen muz, idolopoklonik, stavio na izbor da bira izmedju njega i islama. Ova iskrena Allahova robinja je izabrala vjeru, hrabro zastupajuci taj svoj izbor. Njen muz se nije mogao pomiriti sa tom odlukom, te je napustio nju i desetogodisnjeg im sina Enesa bin Malika, ostavivsi ih takoreci na milost i nemilost. Ummu Sulejm nije posustala pred ovim iskusenjem, vec naprotiv jacala je i bodrila samu sebe znajuci da ce joj Allah Svemoguci dati rjesenje. I zaista, nakon izvjesnog vremena zaprosi je jedan od najljepsih, najbogatijih i najuglednijih medinskih momaka. Bio je to Ebu Talha. Ali, da li je to za Ummu Sulejm zaista bilo rjesenje?
Ebu Talha je bio musrik, a Ummu Sulejm, iako pustenica, zena u cije srce je Allah s.v.t. duboko usadio din i ona je bila spremna da odbije ovako dobru ponudu pred kojom bi mnoga zenska srca pokleknula. Ponudio joj je veliki mehr, medjutim ona mu je iznijela svoj stav rijecima: «O Ebu Talha, ti si covjek kjafir, a ja sam zena muslimanka i nije mi dozvoljeno da se udam za tebe. Ako bi primio islam, to bi bio moj mehr, i necu ti traziti nista drugo.» Medjutim, ponosni Ebu Talha nije posustao, vec joj je ponudio jos veci mehr u nadi da ce ona pristati. A zar njegov ponos moze biti veci od njenog?! Zaista je ova iskrena muminka pokazala odvaznost i cvrstinu koja je na kraju i samog Ebu Talhu fascinirala. Na sve njegove ponude mu je konacno odgovorila: «Zar ne znas, o Ebu Talha, da vase bozanstvo koje obozavate, pravi tesar – rob te i te porodice?! Kada biste njime zapalili vatru, izgorio bi.» Ove rijeci su navele Ebu Talhu na razmisljanje. Pa zaista, Gospodar i Stvoritelj koji je dostojan obozavanja ne moze izgorjeti! Nije se vise dvoumio, izgovorio je sehadet i to pred Ummu Sulejm. Naravno, odmah nakon toga su sazvani svjedoci i obavljen je cin vjencanja, jer sta bi vise moglo sprijeciti ovo dvoje ljudi da se uzmu. Ebu Talha je svojoj buducoj supruzi ponudio cijeli imetak kao mehr, medjutim ona je uzela samo jedno, Ebu Talhu kao mumina, tj. njegov sehadet.
Tako je Ebu Talha sebebom Ummu Sulejm prihvatio Allahov din koji vodi u vjecnu srecu, odrekavsi se idolopoklonstva koje upropastava covjeka na ovom i vodi u vjecnu propast na onom svijetu. Ovo je Allahova milost koja je obasula Ebu Talhu, a milost Stvoritelja je i to sto ga je pocastio tako hrabrom, bogobojaznom i razboritom zenom koja mu je bila saputnica cak i u dzihadu. Divan li je primjer koji o njoj pripovijeda njen sin Enes bin Malik r.a. On prenosi da je jednom kada je Ebu Talha bio odsutan od kuce preselio im sin, a on to nije znao. Ummu Sulejm, ta divna i hrabra zena, majka tog djeteta, nije zeljela da odmah na pragu doceka muza sa tuznom i bolnom vijescu, vec je spremila veceru i posebno lijepo se dotjerala za njega. Tu noc su imali i odnos, nakon ceka je saopstila muzu o smrti njihovog sina. Obratila mu se rijecima: «Sta mislis kada bi narod uzeo pozajmicu clanova porodice i oni budu trazili tu svoju pozajmicu, da li imaju pravo da im je zabrane?» Ebu Talha, ne sluteci sta mu zeli reci, odgovori: «Nemaju.» Ummu Sulejm mu je zatim rekla: «Onda mirno podnesi gubitak svoga sina.» Ebu Talhu pogodi ta vijest i ne mogavsi razmisljati o mudrosti njenog postupka naljuti se i rece joj: «Pustila si me da budem dzunub, a onda si me obavijestila o mom sinu», te je izasao i srdit se uputio Poslaniku s.a.v.s. Ispricao mu je sta se desilo na sto je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Allah vas blagoslovio u vasoj protekloj noci!» Allah Uzviseni je uslisao Poslanikovu s.a.v.s. dovu i ucinio da Ummu Sulejm zanese. Kada se trudnoca blizila kraju i nazirao porod, odlucna i hrabra Ummu Sulejm zanemari svoje stanje i krene skupa sa Ebu Talhom, Poslanikom s.a.v.s. i ostalim mudzahidima u dzihad protiv neprijatelja islama. Mozda je i bila voljna da ostane u Medini i ceka porod, medjutim znala je koji su plodovi borbe na Allahovom putu. Strpljivo je podnijela cijeli put i nije razmisljala o porodu, medjutim pred samom Medinom je zadese zestoki porodjajni bolovi. I kako je postupila u tim trenucima ova predivna muminka? Ono sto nijedna zena danas ne bi bila spremna uciniti. Strpila se i rekla muzu da su je prosli bolovi, te da nastave dalje i to sve iz zelje da se vrate u Medinu u drustvu sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. Odmah po dolasku u Medinu rodila je sina. I prije nego je zadojila dijete zovnula je Enesa i rekla mu: «O Enese! Niko ga nece zadojiti sve dok ne odes s njime do Allahovog Poslanika s.a.v.s.» Pa kaze Enes: «Nasao sam ga a u ruci je drzao zeljezo za zigosanje deva. Posto me ugledao, rekao je: «Da se nije Ummu Sulejm porodila?» Rekao sam: «Jeste», te je on ostavio zeljezo, a ja sam prisao i stavio mu dijete u krilo. Poslanik s.a.v.s. je zatrazio jednu medinsku hurmu, te ju je zvakao u ustima dok se nije smeksala, a zatim je stavio u usta djeteta, a ono se oblizivalo. Poslanik s.a.v.s. je tada rekao: «Pogledajte kako ensarije vole hurme.» Pomilovao ga je i nadio mu ime Abdullah.»
Zar nije divan primjer ove mudzahide koja nije pridavala znacaj visokoj trudnoci i napornom stanju pred sami porod?! Velicanstvena su njena djela i borba na Allahovom putu. Poput lavice se zalagala u svim momentima da Allahova rijec bude gornja, pa cak i onda kada je trebalo uzeti mac i stit u ruke. Prenosi se da je ona u bitku na Hunejnu sa sobom ponijela handzar, pa kada je Poslanik s.a.v.s. ugledao, upitao je zasto nosi handzar, a ona mu je na to ponosno odgovorila: «Uzela sam ga u slucaju da mi se priblizi neki musrik. Rasporila bih njime njegov stomak!» (Muslim)”
Znam tu predaju, toliko je inspirativnih ashabijki, da se današnja žena postidi sebe…
Sad kad me podsjeti na to, ne bih rekla da nisam dovoljno jaka za toga, prije bih rekla da sam previše sebična…
Uostalom, već sam bila u takvoj situaciji. Momak je bio musliman, ali ne prevelik vjernik. Ja, kad sam to shvatila, ubijala me dvojba da li se odmaći od toga ili je to možda prilika da nekome pomogneš da učvrsti svoj pravi put. I trudila sam se i trudila, da bi mi on rekao: ja ne mogu postiti svaki dan ramazana, ja radim po cijeli dan za kompjuterom, ja sam inžinjer! Naporno mi je. I ako ti očekuješ da ja klanjam svih pet vakata dnevno, ja nisam taj.
Nije mi to baš slomilo srce, ali mi je pročistilo vidike.
Ma da..nije sto mi danas nismo ni blizu svega onoga sto su bile ashabijke, vec ni muskarci nisu blizu ashabima, zato je neke stvari jako tesko usaglasiti…
Lijepo, ima tu pofino mjesta. A sto se tice dugih voznji, ista sam ti. Samo kad moram u veseli centar, volim da mi se stane bez problema i gundjanja.
Zato ne volim putovati sa svojima.
Ja mogu izdrzat citav dan da ne pi*am. 😀
Ej, i ja volim čitati tvoj blog. 🙂 Jesi i ti ukinula lajkove?
Onda ovako uračunaj 🙂
Što se tiče vožnje, većinu ljudi opušta. Ja najvolim kad se vraćam iz čaršije kasno, mislim rano pa mogu brzo da vozim jer znam da tad nema policije 😀
Jesam, ukinula sam ih jer se nekako osjecam opustenije bez tih lajkova, sta ja znam. Vise volim da mi se ovako nesto lijepo kaze, ko sto mi ti sad reče.
Uh, brza voznja, i to volim 😀 A sto ja nemam vecinu toga sto volim, nikako mi ne ide u glavu 😀
nisam baš siguran da sam sve pofato…al vako…mi travničani smo inače taki 😀 , al litl tumorou..to si mora naletila na nekog ko se doselio, nedavno, u Tr. 😀 al ozb., mi smo ti nekakvi… nedo Bog nikome 😀 ……što s tiče putovanja, ja sam malo i prezasićen, jer sam od maena dosta putovao, svirajući, i obišao cijelu bivšu Yu, i nešto i inozemstva , sada bi volio, ali ne tako često, i nekako bez obaveza….a to za te bojane i to..hmmmm…pazite se oko toga, to je sve što mogu reći, ima i finih primjera ali i jako ružnih.. i imajte na umu i to da je kod nas tu još jedan otežavajući , nacionalni faktor, koji je isprepleten sa ovim vjerskim i često se poistovjećuje, a tu je i teret ovih naših balkanskih odnosa, ratova i mržnji i svega….za muško je lakše ući u to, nego žensku…ugl. dovite Allahu da vas uputi na ono što je najbolje za vas
Ma nemoj zezat. A jesul’ oni iz Novog Travnika sta bolji, il’ je sve to ista bagra, bas me nesto zanima? 😀
Ti to sviro. I u mene otac je nekad sviro, on je gitaru.
Dobro velis da je musku lakse uci u sve to nego zensku, jer musko prima zenu na svoju teritoriju a zena dolazi u nepoznatu teritoriju, jos ako je na toj teritoriji ceka muzeva narogušena rodbina, onda je skroz donja.
Zato ja kontam da se nekako obogatim pa da dovedem sebi čojka, neda mi se ponovo deverat sa zadrtim svekrvama. 😀
pa dobri su ti što od anamo ( iskreno, to govorim jer su i moji porijeklomm od anamo 😀 )
Nisam komentarisao puna skoro 2 dana pa je red da svašta napišem…
“znači nije se nešta ljubio?”
Mozda i jest, mozda je do mene…morebit’ da sam prezahtjevna 😛