Nedavno sam na You Tubu gledala video u kojem se govori o majci koja svojoj djeci dopusta da rade sve sto god zele.

Grozna majka, pomislili bi mnogi. I kako tece video i kako zena odmice sa pricom, ispostavi se da bas ta Yes metoda nije od njene djece napravila monstrume niti ista slicno, nego ih je, naprotiv, korigovala na najbolji moguci način.

Nakon tri mjeseca te metode, djeca su sama sebe počela disciplinovati, jer nisu bila opterećena nametnutim pravilima, te su, nakon sto im je npr. dopušteno da gledaju crtane dokle god hoce, kroz neko vrijeme počeli čak ranije ici u krevet, dok im je majka prije muku mučila sa njihovim odlascima na spavanje.

Ovdje se na radi o tome da se ama baš na svaku djetetovu zelju potvrdno odgovara, jer to stvarno ne bi imalo nikakvog smisla, vec da se to “Yes” što češće implementira.

I slušam ja to sve, kad mi dođe u glavu jedna misao: “Hej, pa i ja sam odgajana po slicnom principu!” Razlika je samo u tome sto moji nikad nisu bili bogati, uvijek su imali neskladan brak, nikad se nisu trudili da ne izlazu djecu svojim svađama, nego bi ih, naprotiv, čak uvlačili u njih. Njihova metoda odgoja je bila divlja, pa zato sam i ja ovako pomalo divljačna, kao sto su to i moj brat i sestra. Ali koliko god ih krivila za neke njihove propuste, jedno je sigurno: naučili smo razmisljat svojom glavom i naučili smo da nemamo toliko vremena da budemo razmazena djeca. To je u neku ruku i loše, ali mi ne znamo za drugo.

Što se tiče pozitivnih stvari, izdvojila bih našu opustenost. Nećeš takvu opustenost naći nadaleko.

Kada sam dosla u studentski dom, dodijeljena mi je cimerka po imenu Sanja. Sanja se spočetka snebivala ne znajuci kako da se ponasa samnom, ali vec nakon nekoliko sati uvidjela je da nema nikakvih naznaka da bih ja zeljela uspostavljati neka pravila. Nema ama bas nikakvih pravila; ako si dobar insan intuicija ce ti reci sta je uredu da radis a sta nije uredu, bas kao sto to i meni govori moj unutrasnji osjecaj.

Ali ne, lazem, sada mi prođe kroz glavu da sam imala jedno “pravilo”, ali ni to nije bilo pravilo, vec vise kao neki moj gušt. Sjecam se kada je Sanja jednom u društvu izrekla ovu meni tako smijesnu recenicu koja, ja mislim, dobro opisuje moj stepen tolerancije:

“Azri sve radi, samo joj nemoj palit svjetlo.”

Naime, ja ne volim jake sijalice i živci mi se strasno upale kada moram da trpim jako osvjetljenje. Radije sam za sijalice slabijeg intenziteta, jos bolje lampe, a volim i sijalice u boji. Isto tako, mada rijetko posjecujem kafiće, kada pak trebam popit kafu sa nekim, izbjegavam previse osvijetljena mjesta, jer se ne osjecam ugodno u njima, i nekako mi to baš utiče na psihu i lomi moju opustenost, tada nimalo nisam opustena, jako sam napeta, i jedva cekam da se maknem iz takvog mjesta.

Isto tako, a opet ima veze sa sijalicama, mrzim kada neko pali svjetlo u po bijela dana. Na tako lijepu danjsku svjetlost dodavati umjetnu, to mi je bas bezveze.

Također ne shvatam zasto neko soli hranu prije nego sto ju je probao. Shvatam kada proba, vidi nije dovoljno slano, i onda posoli, ali kako zna da nije slano a nije ni probao? Šta ako je preslano a on jos vise posoli tako da se jelo vise nikako ne moze jesti? Hm…s čime se i ja sve zanimam.

Yes metoda ostade na kraju potpuno zapostavljena u ovom postu. Tokom pisanja posta uvidjeh naznake implementacije Yes metode na svom primjeru, kada mi je sestra dobacivala iz kuhinje:

– Azra, Salih hoce da ti dira mobitel! –

– Pusti ga nek dira! –

– Ali pokvariće ti! –

– Nek pokvari! –