U to vrijeme sam imala 15 godina. I sjećam se kako stojim ispred stare zgrade gimnazije i čitam spisak primljenih. Oduševih se kad ugledah svoje ime na listi, ali moje oduševljenje je bilo dvostruko, pošto sam prije toga ugledala i ime svoje prve ljubavi. Bezbroj mogućnosti mi se otvori u glavi. Prigrlih nadu kao ćebe koje ti neko dobaci kada ti je jako hladno.

Par dana nakon toga nađoh se u svom odjeljenju. Zamal’ se ne sruših sa stolice kada vidjeh njega da ulazi. Poželih da pobjegnem, da se sakrijem, da u zemlju propadnem. Uze me stid sto sam tako jadno obučena i sto na nogama imam nesto sto je van svake mode. Morala sam to nositi jer nisam imala mogucnosti da sebi kupujem ni odjeću ni obuću. A nisam zeljela da me on vidi takvu, jer je počeo obraćati pažnju na mene kada sam bila u ljepšim izdanjima, a to je bilo na ekskurziji na kraju osmog, i jedna prijateljica mi je dala da pronosam par tako lijepih odjevnih stvari. Tada sam se i našminkala, po prvi put, i momčići su znatizeljno počeli gledati u mene, jer su me dotad navikli viđat bezveznu i nikakvu.

Željela sam da me se on sjeća onakve kakva sam tada bila i nisam zeljela da me stalno gleda u mom izdanju siromašno obučene djevojčice koja se pretvara u djevojku. I u takvom razmisljanju rjesenje mi je došlo samo: usao je direktor škole i rekao da oni kojima engleski jezik nije bio primarni strani jezik u osnovnoj, nego je to bio njemački, mogu da pređu u odjeljenje c ili d, ako misle da ce im to predstavljati problem.

I iako meni to nije predstavljalo nikakav problem jer sam voljela engleski i odlicno se snalazila sa njim, ja odlucim da cu preći u drugo odjeljenje, samo zbog osjecaja vezanog za prisustvo momka koga je ljubilo moje mlado srce.

No sudbina je htjela da se pola godine nakon toga, zaljubim u jednog drugog momka iz odjeljenja iz kog sam pobjegla. 🙂

Ljudi kazu da najvise pamte prvu ljubav, no to nije slučaj samnom. Jer ja kada sam se zaljubila u svoju drugu ljubav, prva ljubav je potisnuta i izbrisana iz svih fajlova, jer druga je bila po svemu jača i, rekla bih, mahnitija. I tako je to trajalo godinama. U tom odjeljenju je bilo moje srce i mjesecima sam sa tolikom ljubavlju i nadahnucem gledala svoje i njegovo ime ispisano u srcu na zidu, i ne znam ni ko je to ispisao, mozda je bilo i u zezanju, ali meni su ta vremenom izblijedjela slova na školskom zidu bila kao najljepši dar.

On je prvi momak sa kojim sam se rukovala, i ta rukovanja su u meni izazivala tolike potrese u duši, da tek sada shvatam zašto postoji šerijatski propis nerukovanja sa muškarcima.

Šta moze učiniti jedno obično rukovanje, to je čudo jedno. To obično, kratkotrajno, sasvim blago trenje ruke od ruku. To nije bila obična ruka, to je bila ruka koja se voli i koja se želi, ruka kojoj se svaki dan raduje, koja inspiriše, koja navodi na plač kada se zadesi dan da je ne dobijem. Mrzila sam subotu i nedjelju, jer to su bili dani u kojima ne moze biti tog rukovanja, postala sam ovisna o ruci koja mi nista nije činila..samo blagi stisak svakog dana, i to je sve.

Kada mi je uskratio to rukovanje kao da mi je uskratio pravo da živim i da se radujem. Ali nije vise imao hrabrosti. Bio je hrabar dok ta ljubav nije dobila na jačini koju on kao mlad insan nije mogao podnijeti.

Najbliže što smo mogli biti bili smo jedne večeri sjedeci sa društvom u parku i dodajući jedno drugom kubansku cigaru koju sam tu vecer prvi put probala. Ali nije meni bilo do te cigare koliko mi je bilo do toga da dođem u dodir sa nečim što je bilo na njegovim usnama. Kada se okrenuo prema meni da mi nesto kaze, posto smo bili jako blizu, osjetila sam miris piva u njegovom dahu, i svidio mi se taj dah. Nisam ga dozivljavala nimalo ruznim zbog toga sto sam osjetila miris piva. Valjda je to ljubav: kada ti jednostavno prija nečiji dah. Nakon tih nekih mladićkih previranja i on se kasnije povratio Islamu.

Danas ga ne pamtim sa bolom vec sa tihom sjetom a ponekad čak i sa radošću, jer nemam sjećanja koja bi me razdirala, posto nikad nista među nama nije bilo, a ono što je bilo ne moze izazvati očaj u grudima, jer bilo je čisto i ničim okaljano.

Samo ruka i dah.

I ljubav.

Mada je i samo ona dovoljna za onog ko zna da voli.