Dođe taj neki period u životu kada čovjek više ne zna ni šta osjeća, jer previše je u životu osjećao, želio, volio, nadao se…i onda sve to zajedno prokuha, izmiješa se i pretvori u živi sataraš.

Nemaš pojma ni da li više voliš ili ne voliš, zbunjenost nadjača sva ostala osjećanja, postaneš hodajući upitnik, i najradije bi nekog drugog pitao da te pokuša procijeniti, da ti kaze sta ti to osjećaš, jer ti ne znaš; u svojoj si koži, svojoj glavi, u svojim cipelama, ali ne znaš…sistem je skroz rašutan. Sve nešto želiš, i želiš to jako, no kroz neko vrijeme shvatiš da ti to ustvari i ne treba…pa se opet počneš pitati treba li ti.

Sveopšta zbunjenost i haos u glavi.

I dok ti drugi ponavljaju magične riječi: “Sabur, sabur…”, na tebe ta magija ne djeluje, poželiš se izderati na sve te koji saburaju pitajući se kako iko može saburati kad vidi u šta se pretvorio ovaj dunjaluk. Ljudi umjesto lopti šutaju ljudske glave, kolju se, žderu, kasape i zovu muslimanima.

Strašno mi se plače, ali moja je glava bar na mom ramenu i to je itekako veliki razlog da budem zadovoljna. Viče mi se, urla, proklinje, no umjesto svega toga izađe samo neki nijemi krik, nezadovoljstvo sobom, nezadovoljstvo svojom nemoći.

A ljubav? Bojim se da više ne znam šta je ljubav. Mozda sam nekada znala, mozda opet saznam kad usvojim taj sabur.
Ovim osjećanjima treba rehabilitacija, ponovo mi treba izolacija kako bih pronašla svoj mir.

Ništa muško neću da je u blizini, jer sve mi to šteti, jer dok su prehlađena osjećanja mogla bih pomisliti da nekog volim i čvrsto povjerovati u to, mogla bih se izgubiti u toj iluziji i trošiti vrijeme na nešto što je ustvari ništa. Miješam silnu želju za ljubavlju sa ljubavlju, ali to nije ljubav, to je samo ogromna želja da se voli neko, negdje, poseban. Ogromna, nestrpljiva, proždiruća želja.

Ovaj život prolazi u stalnom oporavljanju od nečega, u stalnom dozivanju pameti, stalnoj težnji da se održi na putu Dobra. Život prolazi u borbi čovjeka sa samim sobom, ne stigne se ni radovati ni uživati u tom stalnom držanju sebe na lancu. A opet, kada bi se čovjek pustio sa lanca, bilo bi jos gore, ovako se bar moze nadati da će Allah sav taj trud uzeti u obzir i oprostiti grijehe velike kao planine. Mozda i nisu tako strašni grijesi, ali ja ih vidim kao planine koje ne daju prolaz sunčevim zrakama.

Zašto je tako teško zauzdati samog sebe? Zašto je teško imati kontrolu nad svojim životom?

Hodajući upitnik. To je ono što sam ja danas.

Sutra se možda zadesi i pokoji odgovor. Tako je uvijek bivalo. Ali šta ako prestane bivati? Ima li jos vremena za nova kajanja? Dokle će ovo srce kucati? Pošto kuca sada u ovom trenutku, ono i ovako zbunjeno progovara da se kaje i da ne želi odlagati kajanje za kasnije. I zašto se stalno za nešto treba kajati? Ali dobro je. Sve dok je kajanje živo, dobro je.

Dobro je…