Muzika inspiriše čovjeka za razne lijepe stvari, ali isto tako ga moze inspirisati i za jako loše stvari. Nekada sam jako voljela muziku, danas je ta ljubav nekako splasla, tako da komotno mogu reći da bih mogla rahat živjet i bez muzike. Ne znam da li je uredu da se tako izrazim, ali doživjela sam neku vrstu prezasićenja muzikom, jer sam svojevremeno bila kao živi džuboks. Samo mi spomeni neku pjesmu, ja joj vec znam cijeli tekst napamet. Što od stranih, to od domaćih. Sjećam se da sam na satelitskoj pratila par muzičkih programa namijenjenih samo stranoj muzici, i kada izađe neki novi hit, mnogo prije nego se ta pjesma počne vrtiti svijetom, ja je vec znam.

No kada sam, tokom mog boravka u studentskom domu, vidjela sta ljudi sve rade uz muziku, tj. nadahnuti muzikom, nekako mi se baš od tog vremena više nije dalo da ustrajem u toj ljubavi. Vidjela sam svo zlo koje ta naizgled tako bezazlena muzika donosi ljudima: plač, alkohol, depresija, manijačko mlataranje glavom u underground klubovima, bludne radnje, opsjednutost nekim nelogičnim tekstovima, gubljenje vremena, ljenost, pušenje trave uz Boba Marleya (ovo vidjela od cimerke koja mi je dodijeljena), a kada je jednom došla nadrogirana heroinom, legla na pod i pustila jednu svjetski poznatu staru pjesmu kojoj sam sad zaboravila naziv, bila mi je puna kapa i muzike i svega.

Pjesma zaista jeste lijepa i ima svoju vrijednost, ali slusanje te pjesme navodi na depresiju, i nisam se čudila kada sam negdje čitala da se žena ubila tokom izvođenja te pjesme na koncertu grupe.

Objesiš tu muziku koja čovjeku oduzme pamet.

S druge strane, pitam se kako li ce se provesti u grobu ovi velikani naše folk estradne scene: kolike su samo pare profućkane uz njihove pjesme, koliko je djece ostalo bez večere čekajuci oca da dođe sa dnevnicom, a on zaglavio u kafani i potrošio sve pare jer ga je “pogodila pjesma”.

Često vidim oženjene ljude kako se ponašaju kada ih pogodi neka stara folk nota, i kako se pronalaze u tekstu koji uglavnom govori u neprežaljenim ljubavima. Za kim to oni žale ako su u sretnom braku? Pokušala sam o tom da razmisljam logički jer najviše tako volim dolaziti do nekih zaključaka. Zašto bi to ozenjenog čovjeka trebala pogađati neka pjesma u kojoj se govori o tamo nekoj djevi koja ga je napustila?

Da sam ja žena tom čovjeku, ja bih ga zdrmala nečim, pa da bude zdrman nečime čime treba biti zdrman, a ne pjesmom koja nema veze sa njegovim trenutnim životom.

Isto tako, kada je riječ o nekim jako poznatim rokerima: prelistaš biografije i vidiš da je svaki treći umro od droge ili od neke seksualno prenosive bolesti. Pa ako si vec uzor tolikoj omladini, zar ne mozes bit uzor na pravi način. Kakav je to uzor krepana pjandura?

Ili, prije nekoliko mjeseci čitam posljednu poruku koju je na fb – u ostavio jedan mlad momak koji se ubio. Ne valja pricat ruzno o mrtvima, ali poruka je u najmanju ruku glupa, a pjesma koju je postavio uz tu poruku je isto daleko od neke pameti.

Vidim na njegovom zidu postavljao je citate starih repera, i ti citati uglavom govore kako je život sr.nje i sve u tom smislu.

Što se tiče dileme da li je muzika haram, o tome nemam dovoljno znanja da govorim, ali mislim da sve što te ne tjera na depresivne misli i sa čim mozes ostati normalan insan, ne moze da ti škodi.

Mene vec odavno nijedna pjesma ne pogađa. Pokatkad me malo barne, podsjeti na prošlost, i zatim sve utihne. Često prizeljkujem onaj osjećaj u kome me pogodi neka nota, ali shvatim da sam mnogo rahatnija bez tog osjecaja.

I dobro pamtim osjecaje vezane za neke stare folk pjesme: uz njih jednostavno poželiš da umreš. Baš tako. Pogotovo ako te neko ostavio ili si zaljubljen do kosti.

Taj osjecaj nikako ne moze biti zdrav, i dzaba sto je neka pjesma lijepa kada doprinosi razdiranju tvojih emocija. To je kao otrov nasut u najljepšu bočicu.