I u najtežim životnim situacijama pronalazila sam snagu da kroz šalu rastjeram žalost koja bi moje srce stegla ne dajući prolaza sunčevim zrakama. No moj urođeni optimizam bi tada stupio u žestoku borbu sa negativnim emocijama, i skoro uvijek pobjeđivao.

Znala sam plakati ko kišna godina, a zatim se kroz nekoliko minuta smijati reagujući na šalu koju bi neko smislio da me oraspoloži, jer ja nisam osoba koju je teško oraspoložiti. Duhovitošću me moze oraspoloziti bilo ko, i nikad nije život toliko crn koliko je crn taj nedostatak optimizma i nemogućnost da prihvatiš zdravu šalu koju ti neko s ljubavlju nudi, a drugo je kada ti je nudi sa nekim ružnim ciljem iza nje, a to je, bar meni, lahko prepoznati.

Ne postoji puno osoba koje me mogu nasmijati do suza i do osjećaja bola u želudcu: postoje samo dvije. To je moj otac, koji je jako duhovit čovjek, i moja bivsa prijateljica Majda u čijoj duhovitosti više nažalost ne mogu da uživam.

Davno sam imala momka sa kojim sam bila u dugoj vezi i koji uopšte nije bio duhovit; stalno se zezao, ali meni ama baš ništa što on kaze nije bilo smiješno. Ali zato mu je otac bio i više nego duhovit, i pitala sam se kako nije naslijedio tu osobinu od njega. On pak nije bio u dobrim odnosima sa svojim ocem i kada bi bili u gostima kod njega, dok bi ja sa suzama u očima pokušavala doći sebi od smijanja na njegove šale, njemu pak nista od toga nije bilo smiješno.

Kroz život sam nailazila na slične primjere u društvu: onaj ko je duhovit, moze duhovitost zbilja doživjeti kao takvu, ko nije, dozivljava je potpuno suprotno, čak je dozivljava kao glupost.

A ima tu i ovo: koje je mjerilo da bi se duhovitost procijenila kao takva, ili što je nekom smijesno, tebi nije, a što tebi nije, nekom jest? I sad se pocinjem pitati ima li neko mjerilo za duhovitost. Šta ako se nalazim u masi ljudi koji se nečem smiju, a ja ćutim i čudim im se, i ko je tu sad “upravu”? I treba li neko tu uopšte biti upravu? To je, čini mi se, ipak individualna stvar, jer postoje razne vrste humora, kao i razne vrste ljudi, i svako se priklanja onoj vrsti humora koja paše njegovom mentalnom sklopu.

Ja npr. što se tiče žanra komedije u filmskoj industriji, ne volim gledati taj žanr, jer me malo koja komedija moze istinski nasmijati. Ali imam jednu vrstu komedija kojoj sam dala ime “crnačke komedije”, jer su u njima uglavnom zastupljene uloge ljudi iz crne rase. Da li to samo ja tako vidim ili sta, ali jednostavno ti ljudi se izražavaju svime što raspolažu, expresija lica je nevjerovatna u prikazivanju osjecanja, i to rade tako prirodno i nadahnuto. Tako da gdje god vidim kakvog crnca na coveru neke komedije, ne moram mnogo da razmisljam da li bi gledala taj film, vec unaprijed osjecam da bi mi se mogao svidjeti.

I nije to samo slučaj sa komedijama, volim zastupljenost njihovih uloga i u dramama, jer način na koji iznose sebe u izrazavanju najdubljih osjećanja mene jednostavno dovodi do suza.

I iako ja vec godinama i ne gledam filmove jer nemam vremena, skoro sam ipak pogledala jednu dramu i ostala oduševljena. Film se zove “12 godina ropstva” i rađen je po istinitom događaju.

Malo odoh od onog o čemu sam prvobitno htjela pisati, a htjela sam se osvrnuti na stajalište Islama prema šali. Mnogi kada me vide u mom “najluđem raspolozenju”, misle da ne bih trebala da se ponašam tako i da bih trebala da budem super ozbiljna žena. Mozda ja često i pretjeram u tome. Ne mozda nego sigurno. Ali sigurno je i da nedugo zatim razmisljam o tome, i gledam kako da “smanjim dozivljaj”, ko sto bi ljudi rekli. A meni je nekad jako teško da smanjim taj dozivljaj, jer ako sam recimo prethodnu noc zaspala u suzama, sutradan svom snagom obgrlim to malo sreće koju mi život baci i intenzivnošću svog doživljaja napravim od toga veliku sreću, i ljudi kada me vide rekli bi da nemam ni brige ni pameti.

A imam briga milion. I tuga milion. Trebala bih plakati dok suze ne presuše. Što zbog grijeha to zbog životnih stradanja. Ali vijernik treba da bude umjeren, pa i u žalosti. Moje zezanje sa sestrama ili sa braćom bi isto tako trebalo svesti na mjeru nepretjerivanja, a ja sam pretjerivanju u tome sklona. No ono što zasigurno znam je da u tome nema ni trun zlonamjernosti i da je sve što kazem, kazano iskreno, od srca, a mozda je i proizvod usamljenosti koja me zahvatila. Meni je lako da i kroz komentarisanje na ovom blogu zavolim dobronamjerne ljude i da se ponašam sa njima kao da se znamo dugo, dugo…kao da smo vec i kafu pili, i jeli, smijali se i plakali zajedno, i jedno drugom sol dodavali. I ja sam takva zato što mi je lako da budem takva, ni zbog čeg drugog.

Izdavali su me, i lomili, i tragove prljavih cipela na srcu ostavljali, ali ja im nisam dopustila da postignu svoj krajni cilj. Ja i dalje vjerujem u ljude, u Dobro u ljudima, i dalje vjerujem da se dobro dobrim vraca, ako ne na ovom, vratice se ako Bog da na onom svijetu, zar mora na ovom?

Opet odoh daleko od početno zamišljenog, a mislila sam se osvrnuti na Poslanikov s.a.w.s pristup prema šali u društvu.

Iz nekolicine njegovih hadisa da se primijetiti njegov odnos prema tome, kao i to da je i sam bio šaljivdzija, naravno kada je za to bilo vrijeme i mjesto.
“Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslaniku, s.a.v.s., bilo receno: «Božiji Poslaniče, pa , ti se šališ sa nama.» A, on je odgovorio: «Ja samo kažem ono što je istina.» (bilježi Tirmizi) U jednom drugom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., dao nadimak Zejneb bint Selemi i stalno je zvao «Zuvejneb!». U drugim hadisima se prenosi da bi se Poslanik, s.a.v.s., igrao i šalio sa malom djecom. Vidimo da je šala sunnet. Sufjan ibn Ajna je bio upitan: «Je li šala zabranjena?» On je odgovorio: «Ona je sunnet. Samo je stvar u tome da bude prikladna.». Mnogi ucenjaci se slažu oko toga. Omer je rekao: «Divim se covjeku koji je kao dijete kada je sa svojom porodicom (veseo), a kada ih napusti on postaje ozbiljniji.».

Sabit ibn Ubejd je rekao: «Zejd ibn Sabit je bio jedan od najšaljivijih ljudi u svojoj kuci. A, van kuće je bio ozbiljan kao i svaki drugi čovjek.». Isto tako se prenosi da je Ibn Abbas zamolio svoje goste da vode lagan i veseo razgovor da bi se lijepo proveli i da im ne bi bilo dosadno. Rabija je rekla: «Vrlina se sastoji od šest dijelova; tri dok si u gradu (kod kuce) i tri dok si na putu. Prva tri su učenje Kur`ana, čest boravak u džamiji i širenje božije riječi. A, ostala tri dijela dok si na putu su: trošenje, lijepo ponašanje i šala koju je Allah dozvolio.». Ibn Abbas je rekao: «Ispravno šaljenje je dozvoljeno, jer Poslanik se šalio, ali je govorio ono što je istina.». Ali ibn Ahmed al-Farahid je rekao: «Kada se ne bi šalili ljudi bi se osjećali zatočenim.».

Ono što je zabranjeno je pretjerano ili stalno zbijanje šala, jer ono odvlači pažnju od veličanja Allaha i ozbiljnosti po pitanju vjere. To često vodi ka tvrdoći srca, zavisti i gubitku poštovanja. Korisno šaljenje, kome je svrha da smiri ljude, zabavi ih ili opusti na neko vrijeme – je dozvoljeno.

Šala ne bi trebala da bude precesta odlika ličnosti (da preraste u neozbiljnost), jer i ozbiljnost je vrlina.

Šala mora biti u odgovarajuće vrijeme i na odgovarajućem mjestu. Dr. Adel Šuvejh je rekao: «Humor je najpoželjniji nakon sabah namaza.» Njegov stav je podržan i hadisom kojeg prenosi Semuk ibn Harb: «Upitao sam Džaber ibn Samra da li je provodio vrijeme sa Poslanikom», a on je rekao: «Jesam. Poslanik često nakon sabah namaza ne bi napuštao džamiju sve do izlaska sunca. Oni bi se smijali, a i on bi se osmjehivao.» (bilježi Muslim)
On je, također, rekao: «Još jedno vrijeme za opuštanje je nakon jacije namaza. Šala je dozvoljena sa porodicom, rodbinom, braćom i sestrama. Još je poželjnije ako služi kao savjet ili uputa, ili ako razvija prijateljstvo i toplinu među ljudima.» Do svake osobe je da odluči da li je vrijeme odgovarajuće za šalu.
Vidi se da u islamu tema šale i njeni efekti odlučuju da li je ona dozvoljena ili ne. Imam Nevevi je rekao. «Šala je zabranjena ako je pretjerana ili prečesta. Tako gubi efikasnost i uzrokuje otvrđivanje srca. Ona odvlači pažnju čovjeka od ibadeta i brige o pitanjima islama. Često nanosi štetu i uzrokuje nepoštovanje. Ako ovi aspekti nisu prisutni u šali onda je ona islamom dozvoljena. Poslanik je koristio humor da bi dopro do ljudi i približio ih jedne drugima».

» Ibn Hajjan je rekao: «Ko god se šali sa nekom osobom sa kojom se ne priliči šaliti izgubit će poštovanje te osobe, čak iako je ono što govori istina. Čovjek treba birati s kim će se šaliti.» Ibnul Mukafa je rekao: «Čovjek treba odrediti svoje ponašanje prema dvjema grupama ljudi. Jedna grupu čini javnost. Ovdje treba biti ozbiljan i govoriti sa svrhom. Drugu grupu čine ljudi koji su mu bliski. Sa ovom grupom treba da bude šaljiv i brižan. Svako od ovih ponašanja na pravom mjestu će biti korisno i uroditi plodom».
Pokušajte da shvatite ljude sa kojima ste u kontaktu da biste odlučili da li priliči ili ne da se šalite sa njima. Takvo je bilo ponašanje Poslanika, jer on se nije šalio sa svim svojim prijateljima. Iako se možda na prvi pogled podrazumijeva da moramo biti oprezni kada se šalimo, mnogi od nas ipak nenamjerno povrijede osjećanja drugih. Humor je dobar način da se olakša neka teška situacija ili ublaži neka neugodna, ali mora se ispravno koristiti. Isto kao što je nož koristan i neophodan za pripremanje hrane može vas povrijediti. Mnogi ljudi to ne shvataju, ali sarkazam je ljutnja prekrivena tankim velom.”