Danas ću da pišem o jednom apsurdu za koji se teško odlučit da li je više smiješan ili žalostan. Po mom shvatanju je svakako žalostan, mada ni smiješna strana tu ne izostaje.

Došla neki dan u našu fabriku nova radnica. Ja se nikad nešto pretjerano ne zagledam u te nove radnice, tako da tu novu nisam ni primijetila, samo sam čula da je došla nekakva djevojka sa strašno kratkim hlačicama, te kako se svi ibrete zbog toga. Vidjela sam je tek na kraju radnog vremena, u toaletu, u kojem se našla i naša majstorica. Dok ju je mjerila od glave do pete zakopčavajući šlic na pantalonama, najednom joj srdito reče:

– Djevojko, jel’ ti rečeno da se tako ne smije dolazit na posao? –

– Jeste, rečeno mi je – odgovori ova, naglašavajući riječ “rečeno”, po čemu se moglo shvatiti da je ljuti to pitanje.

Što se mene tiče, te hlačice nisu bile nista strašnije niti nepristojnije od druge vrste odjeće koju svakodnevno nose žene i djevojke u našoj firmi, konkretno nisu ništa nepristojnije od tajica iliti helanki koje ocrtavaju sve što se moze ocrtat, a što je jos gore, ima ih i potpuno providnih, ispod kojih se vidi intimno rublje. U suštini, mala je tu razlika između gole i obučene žene. Svaki muškarac moze da se nauživa gledajući i imajući skoro potpunu sliku oblika tijela nečije tuđe žene ili djevojke, što je jako žalosno. Mozda je moguće i da se muškarac zaljubi u tu djevojku, jer ima tu i finih djevojaka koje se tako oblače, onako finih no malo poglupih, jer ne vide nikakav problem u tome što su se tako obukle, ali pošto ima i poglupih muškaraca, moraju i oni sebi naći kakav par i moraju se udružiti sa sebi sličnima, logično. No smatram da je i ljubav između dvoje glupih ljudi šta drugo nego glupa. No otom potom.

Neki dan kada sam podigla glavu od posla koji sam radila, primijetim meškoljenje i smijeh među ženama, pa se zapitah šta li se to desilo, pa se tako smiju. Upitah jednu ženu i ona mi reče da se smiju djevojci koja je obukla providne helanke ispod kojih se čak vidi i etiketa na gaćicama. Umjesto da je upozore na to, one joj se smiju. Usput rečeno, vidjela sam i ja tu etiketu neki dan, ali nisam se previše bakćala sa tim jer znam da je ta djevojka prgave naravi, i šta god da bi joj se reklo po tom pitanju, kroz jedno uho bi ušlo, a kroz drugo izašlo.

Kao za neku slučajnost, isti taj dan jos nečije obline zasjaše u svom punom sjaju (ja se izvinjavam na ovakvom izražavanju, ali moram što bolje da dočaram to). Ta druga djevojka je daleko zgodnija od ove “etiketirane”, i ima baš lijepu i pozamašnu stražnjicu, i da sam nekim slučajem muškarac, ja bih se definitivno uzbudila pri pogledu na to. Gledam je kako prolazi a duša me moja boli što tako olako izlaže svoju ženstvenost, djevojka čak nije ni loša za moj pojam, a mislim da sam blage naravi pa se trudim pronaći dobro u svakome.

I ne mogodoh a da joj ne kažem da su joj providne helanke, i da se čak vidi koju boju gaća nosi. Ona se ko malo brecnu, ali nimalo postidi. Da je meni ko rekao da mi je nešto providno, moja prva reakcija bi bila da stavim ruke preko toga i da smišljam kako da to pokrijem. Dok sam ja tako pričala sa njom, dođe jedna od ženskih šefova, Talijanka, koja prilično zna i naš jezik. Ona je tu samo povremeno, zbog nadgledanja, jer mi radimo za jednu talijansku firmu.

I zainteresova se ona o čemu mi to pričamo i u čemu je problem, a ona djevojka joj smijući se reče:

– Ma nista, providne su mi tajice. –

Talijanka je gledala u nju sa upitnikom na licu, jer očito nije razumjela te riječi, pošto joj bosanski jezik i nije baš toliko jak.

Ona djevojka je u jos nekoliko pokušaja htjela da objasni tu providnost o kojoj je riječ, ali Talijanka i dalje nije razumjela, sve dok ja ko iz topa ne rekoh:

– Ma vidi joj se guzica. –

Svi prasnuše u smijeh nakon te moje izjave, a Talijanka konačno u potpunosti skonta o čemu se radi. Kasnije sam se pitala otkud od tolikih riječi, ona zna šta znači riječ “guzica” na bosanskom, gdje li je to čula i koje su okolnosti pod kojima je naučila značenje te riječi.

– Pa šta ima veze, neka se vidi, neka ima u nešto da se gleda – kaza ona smijući se, a ona djevojka na to reče da ona zamišlja da je na plaži, tako da to i nije neka velika stvar, jer, po njenom, kako ljudi hodaju na plaži i niko se ne čudi tome, tako isto ne treba da se čude ni njoj.

Pa da, ljudi pronalaze glupe izgovore za sve na ovom svijetu, i onda legnu naveče da spavaju snom pravednika. Jer zašto se uzbuđivati oko jednih običnih providnih helanki, kraj toliko “stvarnih” problema u svijetu. Znam tačno kako te djevojke razmisljaju:

“Šta ima veze što drugi muškarci gledaju u moje obline, kad se ja čuvam za onog pravog. Drugi mogu da gledaju, ali ne mogu da diraju, i koja im korist od toga i zašto bi to bilo loše za mene.”

Nečije nevinosti su davno izgubljene, jos samo fali konačni fizički čin pa da se stavi tačka na to. Ali ko to moze da shvati. Isto kao što malo ko od onih praznoglavih djevojčura moze da shvati da nema neke razlike između tajica i hlačica, i da ni jedno nije manje ili više pristojnije od drugog.

Sve je to isto sr..e, samo drugo pakovanje.

(arhiva, 2014.)

Jednog dana kada sam dosla na posao ispred mene se odjednom pojavila visoka plava djevojka koja mi je sa osmijehom na usnama i snebivajuci se, nazvala selam. Pogledala sam u nju na trenutak sa radosnim čuđenjem jer meni na tom mjestu slabo ko i odgovara na selam a kamoli da mi ga prvi naziva. Radosno sam joj odgovorila i upoznala se sa njom. Bila je to nova radnica. Tog i narednih dana, kada god bih pogledala u nju, primijetila bih da me posmatra sa nekim zanimanjem, čak bih rekla i sa oduševljenjem.

Ušavsi u razgovor sa njom kada smo bili na jednoj pauzi, primijetila sam da me strasno podsjeca na moju Majdu i pitala sam se kako to odmah nisam primijetila. Imala je istu plavu kosu kao ona, isti osmijeh, iste zube, iste plave oči. Čak joj je i ponasanje bilo slicno njenom. Jednom kada sam je vidjela da na pauzi pere jabuku ispod česme, komentarisala sam škripanje jabuke pod njenim prstima, i samo zbog tog  komentara koji i nije imao neko posebno znacenje, ona mi je sljedeci dan, prosavsi pored mog radnog mjesta, stavila veliku crvenu jabuku u dzep od mantila. Taj njen gest mi je natjerao suze na oči i ostavio na mene snažan utisak. U jednom od sljedecih dana, kada smo radili produzeno, donijela mi je na zadnjoj pauzi dvije kriske hljeba i zdenku uz to, a ja nemam obicaj ista dodatno jesti kada radimo produzeno, jer ne budem bas nesto narocito gladna, tako da mi ta dodatna dva sata produzenog radnog vremena ne predstavljaju neku poteskocu sto se tice osjecaja gladi.

I tako smo se nekako ja i ta mlada djevojka prilicno zblizile. Ona ima tek 18 godina. Isle smo i na kafu, ja sam joj sama to predlozila i ona se tako obradovala mom prijedlogu. Na toj kafi mi je objasnjavala svoje osjecaje kada je prvi put ugledala “neku zenu sa hidzabom” u toj firmi i kako ju je nesto instinktivno povuklo da se meni prvoj obrati.

Ona je bivsa manekenka koja je odlucila da se povrati Islamu i prije nekoliko mjeseci je odlucila napustiti sve to i posvetiti se pravim vrijednostima. Ona i klanja, sto mi je iznimno bilo drago čuti.

Danas sam je prvi put vidjela u mahrami. Isle smo na jedno druzenje za sestre tj. na predavanje. Daija je bila sestra Nađa Dizdarevic. Čula sam za tu sestru, ali samo sam citala neke njene tekstove, nisam je nikad vidjela, pa sam tako danas ukucala njeno ime ne You Tubu, i tu sam vidjela da je to zena pod nikabom.

Druzenje je organizovano u kuci jedne sestre, a ta kuca je u ovom gradu smatrana za kucu u “kojoj se okupljaju vehabije” Zanimljivo, ja nisam tu vidjela nikakvog vehabiju, hahha. Sestre su bile normalne da normalnije ne mogu bit..cak nisu sve bile ni pokrivene.

Kada je usla Nađa u tu prostranu sobu, prepoznala sam je po glasu jer sam prije toga slusala neko njeno predavanje na YT. Ta zena je tako lijepa i zraci neopisivim nurom i blagošću. Neke njene rijeci su izazvale suze na mom licu jer to mi je bas trebalo: da se naslusam normalnog govora a ne onog sto svaki dan slusam u svojoj kuci i firmi, govora koji me baš raspamećuje i odvodi od pravog puta. Nekako sam osjecala da su sve te sestre tu bolje od mene jer ja koja sam pokrivena neke 4 godine ne koristim toliko u svom govoru arabizama koliko koriste one. Pomalo sam se čak osjecala i kao da sam izasla iz dzungle nakon dugog vremena, jer ja vec dugo nigdje ne idem, ili je to toliko rijetko..a i kad idem, gdje idem…nigdje sestara, samo beskoristan govor slusam, tako da nekad zaboravim i ko sam, pa se i ja upustim u taj beskoristan govor. Poslije tog predavanja smo jeli svakakvih ukusnih jela, na kraju su bili i kolaci i kahva, i sve je bilo zaista divno. Bilo je i djecice, sestra koja je domaćica te kuce je donijela dvije velike kutije pune igracki tako da su djeca bila potpuno ispunjena i zadovoljna.

I tako kada dođes sa jednog takvog mjesta i vratiš se u kucu gdje se ljudi međusobno ne podnose i upotrebljavaju najodvratnije riječi u svađi a svađa je ovdje nezaobilazni dio dana..shvatis sta te to sprjecava da budes normalan insan, shvatis sve svoje postupke koji bi kudikamo bili drukciji da zivis u kući u kojoj jedni drugima nazivaju selam, u kojoj se normalni muslimani ne nazivaju vehabijama..a usput receno znam da ima i tih muslimana koji imaju potpuno poremecen pogled na vjeru i takve je prilicno lahko uočit prilikom razgovora sa njima.

To me podsjeti na jedan isjecak iz cijelog Nađinog govora u kojem se prisjetila čudnog postupka neke sestre koja je bila jako bogata i imala cak 7 sluskinja, jedna među njima je bila Somalijka. Ta Somalijka je bila siromasna kao i sva njena porodica i imala je bolesnog oca. Nekako se uspjela zaposliti kod te sestre i slala je sav novac koji zaradi svojoj porodici u Somaliji. U međuvremenu joj se otac jos vise razbolio i bio je na samrtnoj postelji. I ta sestra se, zeleci da pokaze koliko je milostiva, dosjetila kako da pomogne toj svojoj sluskinji, i pripovijedala je taj svoj postupak sestri Nađi.

Naime, ona je rekla toj Somalijki da ce ona nju snimati kamerom te da kaze u kameru sve sto ima reci svom ocu i svojoj familiji, zatim ce ona otputovati u Somaliju i tamo snimiti njenog oca i ostalu familiju i to donijeti njoj da pogleda.

Nađa ju je na to upitala kako se nije sjetila da jednostavno da djevojci novac za kartu na sto je ova odgovorila da se, eto, nije toga sjetila.

Ovoj je bilo stalo do toga da ona otputuje u Somaliju i da tamo iskazuje taj svoj ogromni čin milosti, umjesto da pusti djevojku da provede par dana sa svojom porodicom, ionako ima jos 6 preostalih sluskinja, sta bi joj znacilo privremeno odsustvo jedne sluskinje.

Ponekad mi je zapravo drago sto ja nisam bogata jer da je suprotno, nisam bas ubijeđena u to da me šejtan ne bi mogao navesti da se umislim i uzoholim i zaista svaka čast onima koji i u bogatstvu ostanu pribrani i milostivi, jer to nije nimalo lako. Tesko je tu ostati prizemljen i skroman, i mogu samo zamisliti kolika ce biti Allahova nagrada za one koji su u izobilju uspjeli održati skromnost, saosjećajnost i blagost.

Kada je Nađa ustala u namjeri da ide, prva sam joj prisla i snazno sam je zagrlila. Zacudila sam se kojom snagom je ona uzvratila na taj zagrljaj zadrzavsi se dugo u njemu, kao da sam joj rod rođeni. Ljudi koji se dobro ne poznaju se obicno kratko grle, a ona je mene zagrlila zagrljajem kojim samo jedna sestra muslimanka moze zagrliti drugu sestru muslimanku, zagrljajem koji ispunjava dušu i daje osjecaj sigurnosti; u tom zagrljaju kao da se ogledala sva njena ljubav za Ummet i zelja da ljubav nikad ne prestane…zelja da se isto tako grlimo i na Ahiretu…. SubhanAllah….

(arhiva, 2014.)

Prijateljica mi 7.marta reče da ce sutradan biti predavanje i druzenje za sestre sa daijom Nađom Dizdarević. Mnogo se obradovah kad to čuh, jer već sam bila jednom, i sa tog druzenja se vratila sva puna elana. Ta druzenja koja se organizuju svake druge nedjelje su neko vrijeme bila prekinuta zbog Nađine bolesti, jer imala je drugu operaciju po redu, i cekalo se na njen oporavak.

Kada sam sutradan došla na to mjesto, obradovah se kad vidjeh mnogo sestara, daleko više nego prošli put. Njihova dječica su trčkarala po prostoriji razbacujući igračke i veselo se dovikujući; pomislila sam da sam trebala povesti i svog malog, ali prehlađen je a nije baš blizu do tamo, pa i nije pametno da ga izvodim na toj oštrini.

Kada je Nađa otpočela sa govorom, pazljivo sam je slusala i upijala svaku riječ. Pričala je o 8.martu, o Klari Cetkin, a govor je započela sa potpuno spontanim sjećanjem na neki veliki plakat koji je ugledala tokom voznje,  sa reklamom koja prikazuje golu zenu koja nosi samo tangice i drzi motorku u ruci. Ismijali smo se njenim opisom toga da je zena na plakatu prikazana u velikom planu, a motorka u njenim rukama je toliko smanjena da se čovjek zapita šta je ustvari glavni cilj te reklame. Utom neka sestra dobaci šaljivu opasku da se mozda time hoće reć da zene bolje režu drva od muškaraca.

Nađa nastavi sa tim da je samo ta reklama dovoljan razlog da se ne slavi 8.mart, a kamoli sve ostale ponizavajuce stvari kojima je danas žena izložena. Reče da je jučer dok je zastala na benzinskoj ugledala jednu pokrivenu sestru kako kupuje cvijeće, i ona joj se opravdavala kako “mora kupiti cvijeće jer će joj se mama ljutiti, posto je navikla da joj uzima cvijeće za 8.mart”. I tako svake godine nailazi na iste izgovore o tome da se to radi da se neko ne bi naljutio.

Onda ju je ona zapitala da se sjeti koliko je puta u godini naljutila svoju majku. Koliko puta u godini ju je nasikirala, koliko puta rasplakala..i sad će to sve popraviti sa tim buketom cvijeća koje na ovom vremenu ne moze ostati svježe ni do kuće kad se donese. Zašto joj za Bajram ne kupi 365 ruža, i kaze joj:

– Evo draga moja, ja se tebe riješila za cijelu godinu, jer mi slavimo samo Bajrame a ja tebe volim svih 365 dana u godini. –

Slatko se nasmijasmo na to. Ono što ja cijenim kod Nađe je njena spontanost, uopste nije namjeravala pricati o toj temi, jer pisalo je da ce tema biti naknadno određena, zatim je ispod te slike o najavi druzenja napisan naslov teme, no kada je dosla, rekla je da ce tu temu na koju je namjeravala pricati, ostaviti za sljedeće druzenje in shaa Allah.

Dosjetivši se jednog primjera kada se neki čovjek zadesio na svadbi i snimao taj događaj, vidio je pokrivenu djevojku kako pije vino, izazvala je suze u mojim očima jer me ražalostila činjenica da jedna sestra moze toliko sebe poniziti.

Blago ju je upitao je li ona stvarno pokrivena, ili je to iz nekih drugih razloga, jer dešava se da neko stavi mahramu nakon kemoterapije i sl., no odgovorila mu je sa je “stvarno pokrivena” Pitao ju je zašto pije vino kada je to haram.

Odgovorila mu je da to nije haram, te da ne shvata u cemu je problem. Dalje ju je blagim tonom upitao da li je sigurna da je to mjesto prikladno za nju, na sto mu je uzvratila:

– Šta fali, baš ja to nešto loše činim? –

– Dobro, ako ti tako mislis… – rekao joj je ne zeleci da ispadne da je napada, te ostao zatečen nad svime što je vidio.

Nakon toga se ubaci jedna sestra sa informacijom koja je kako kaze provjerena, te ju je ostavila bez teksta, a to je otkrice da su u nekoj medresi djevojke unosile alkohol, te postoje i snimci koji to potvrđuju.

Nađa je rekla da je greška što neki roditelji kćerke prisilno upisuju u medresu, te one sve rade kako bi bile izbačene, ili se otkriju odmah nakon završetka medrese.

Pričala je o jednom svom iskustvu kada su je pozvali negdje da 7 dana vodi kamp za djevojke. Ono što ona nije znala je to da djevojke nisu svojevoljno došle tu, vec da im je to, između ostalog, bilo uslovljeno, jer u protivnom ne bi dobile stipendiju. Kada je dosla, zatekla je oskudno obucene djevojke, ali to joj nije bio nikakav problem jer moze pricati sa svakim i spustiti se na svačiji nivo. Tog prvog dana, nakon ručka u tom hotelu ili sta li je vec bilo, ne mogu da se sjetim, djevojke su pitale mogu li prije predavanja dobiti pauzu da se malo odmore. Nađa je rekla da nije nikakav problem, primijetivši da djevojke imaju neke “druge planove” kako joj se učinilo. Otišla je i ona prileći, no nakon nekog vremena začula je nekakvo zviždanje. Zapitala se odakle bi to moglo dolaziti i sisla da provjeri. Kad ono djevojke se sjatile u toaletu i kroz mali prozorčić zvižde nekim momcima koji su kosili travu.

Ismijali smo se na njenu izjavu:

– Umjesto da momci njima zvižde, one uzele zviždat njima! 😀 😀 😀

Kada je proslo vrijeme pauze, skupile se djevojke, no Nađa primijeti da jedna grupa djevojaka nedostaje te upita sta je sa njima. Niko nije htio nista da kaze te su se sve pravile da ništa ne znaju. Krenula je u potragu za njima, jer dok joj je povjereno da vodi kamp, djevojke su pod njenom odgovornošću. Zatekla ih je u obliznjem kafiću, polupijane. Kaze kada je usla unutra, (jos ona pod nikabom 🙂 ) svi se razmakoše. Najveća frajerka među njima, neka sa kožnim pantalonicama da kraće ne mogu biti, stade se buniti, te joj reče da su one natjerane da dođu u taj kamp. Tada je Nađa shvatila koliko je sati. Rekla je da su duzne prisustvovati samo večerasnjem predavanju, a poslije toga ce im ona kupiti karte do kuce i ispratiti ih na autobus, te da niko ko ne zeli biti tu, ne mora biti, te da se slobodno odluci na odlazak.

To veče im je “spucala” predavanje o Dzehennemu nakon čega nijedna nije željela otići. Nakon predavanja neko joj je dojavio da djevojke plaču i nesvijeste se u Wc – u. Kasnije je saznala da je ona frajerka sto se u početku najvise bunila, trudna sa nekim Srbinom. On ju je ostavio, te ona pokusava pobaciti dijete.

Pokušavam se dosjetiti svega o čemu je pričala, ali uspijevam samo izvući neke inserte iz tog govora koji je bio prilicno dug, ali ja ga nisam dozivjela dugim jer cini mi se da bih je mogla slusati cijeli dan.

Ganulo me kada sam slušala njeno prisjecanje o tome kada je jedne prilike sa autom zastala na nekom mjestu, a neki čovjek je bio u nekoj potrebi, prosio, sta li, i ona mu je pruzila pomoc nakon čega je on začuđeno gledao u nju, rekavši:

– Ali znaš li ti da ja nisam musliman? –

– Šta ima veze, neka ti nisi musliman, ali ja sam muslimanka. –

– Ama jesi li ti mene dobro razumjela, kazem ti da ja nisam musliman. –

– Razumjela sam ja tebe, jesi li ti razumio mene? Ja sam muslimanka. –

Bože dragi, koliko je toga samo rečeno u tim nekom sasvim običnim riječima, koliko toga, rečena je zapravo cijela bit onoga što svi mi trebamo biti. Čini mi se da mi treba jedna Nađa da povazdan hoda uz mene i da mi priča, jer sam više otupila od beskorisnog govora.

Dosjetih se sada jos jedne stvari koju je spomenula a na koju smo se ismijali, a to je kada je spominjala svoju kćerkicu koja se svojevoljno pokrila sa 9 godina, i nju iznenadila, jer ona to nije očekivala, mislila je da ona jos nije spremna na to, te nije nikada vršila nikakav pritisak na nju.

Bilo je to sredinom ljeta, kada je vrućina stvarno jaka, njena kćerka Iman je odlučila u granap otići sa hidzabom i tada je odlucila i da hidzab vise nece skidati. Nađa joj je čak govorila da jos razmisli, da ne žuri, nije jos cak ni uzimala odjecu za tu namjenu čekajuci da vidi da li je to ona uistinu ozbiljno odlucila.

I jednog dana dolazi njoj Iman i reče joj da se upravo posvađala sa komšinicom.

– Ama zasto si se posvađala drago dijete?

– Zato što mi je rekla: “Kako ti tako mala, sunce upeklo, ne moze se disati, a zavila se?”

– I, šta si ti njoj rekla? – upita je Nađa

– Rekla sam joj: “Kako ti tako stara, jednom nogom u grobu, znaš da je Dzehennemska vatra hiljadu puta jača od dunjalučke, a opet i ne razmisljas da staviš hidzab.”

Nakon sto je to čula, Nađa ju je odmah povela u kupovinu odjeće koja joj je bila potrebna, rekavsi joj: “Dobro dijete, vidim da znaš odgovorit, ne trebam više brinuti za tvoj hidzab, ajmo sada uzeti tu odjeću sto ti treba.”

😀 😀 😀

Nakon svog tog govora od kojeg sam ovdje navela samo neke isječke, uslijedio je ručak, bas kao i prosli put. Razmilile se sestre po sobi, jedna nosi ovo, jedna ono, steru čaršaf na pod, meću tanjire, ma milina pogledat. Bilo je nekoliko jela, ali mene bi stid da odsvakle uzimam, pa se odlucih samo za sirnicu i krompir sa piletinom, jer mi je to bilo najblize. Zasitih se samo tako, no kada vidjeh da iza toga dolaze i kolači, zapitah se gdje ce mi to sve stat. Jedna sestra koju sam prosli put zapamtila po njenoj veseloj naravi, uzela viljušku i nož, zatvorila oči stimulirajući dirigovanje, da pokaze da uživa u jelu kao da je na nekom koncertu. 🙂

Pitala je neku sestru je li ona pravila taj i taj kolač, te da je kolač stvarno divan, nakon čega joj je ova odggovorila da jeste, ali da i nije baš uspio, jer se malo razmilio po tepsiji, a ova će na to:

– Ništa se ti ne brini, uspio je on u mom stomaku. –

Zaboravih reći da je Nađa, jos dok se stavljao ručak, okupila oko sebe svu onu dječicu, i pričala im pricu, jer im je jos na pocetku obećala da ce im na kraju ispricati pricu, ako budu mirni za vrijeme predavanja. Kako su mi bile slatke tri djevojčice obučene u istu odjecu, dvije od njih su bile blizanke, a trecu je njihova mama slucajno obukla u istu odjecu kao sto su ove dvije imale, te se smijala kada je pogledala u ove dvije curice, a zatim u svoju.

Poslije ručka sam ušla u razgovor sa sestrama koje su sjedile do mene, bil je to jedna mlada zena, njena prelijepa kćerka od nekih 14 godina, i jos jedna starija. Započele su razgovor sa pitanjem u koju sam osnovnu školu išla, te da sam im odnekud poznata. Nakon sto sam rekla u koju sam skolu isla, ova starija mi reče:

– Pa zar se ti ne sjećaš mene? –

– Čim sam usla u sobu i ti si meni bila poznata, al’ posto se nisam mogla sjetiti odakle, kontam: aj’ neću sad ni razmisljat o tome. –

Kad reče da je bila kuharica u osnovnoj, a ona druga čistačica, dosjetih se ja i nasmijah se od srca, jer ih se sjecam kao jako finih žena.

– Prepoznale smo te po očima i obrvama. – reče mi starija, a ja se zapitah zar su mi oči toliko jedinstvene da me neko moze prepoznati po njima nakon toliko godina.

Ona mala me upita koliko imam godina; htjedoh reći 26, ali pomislih da moram da se privikavam da govorim 27, jer 27 punim ovog aprila. Kada izrekoh tu brojku, učini mi se toliko ogromna, i osjetih se nelagodno izgovarajući je, ali ona mala istog trena rastjera oblake moje nelagode sa riječima:

– Ma nemoj zezat! Pa jedva bi ti dala 20, toliko mladoliko izgledaš. –

– Hvala ti draga, baš si me obradovala sa tom rečenicom, ne znaš koliko. – odvratih sva razdragana, kao dijete kada upravo dobije neku lijepu igračku.

Sa tog mjesta izađoh puna pozitivne energije, i odlučih da neću dati ničijoj negativnosti da tu energiju poremeti. No ne mogodoh se te odluke pridrzati u potpunosti, dozvolih nekim ljudima da me rastuže, pa se nekako iskopah iz toga. Jedan dan tako, drugi dan, i na kraju pomislih da bi sve to na neko vrijeme riješio jedan odlazak na pizzu, u nekom drugom gradu, tako da mi jos samo preostaje da realizujem tu pizzu pa da budem ko nova inshaAllah. 😀