Bila sam jučer na kursu Kiraeta za odrasle kako bih malo obnovila znanje, a zapravo znanje mi je prilicno jako na tom polju, elhamdulillah, a kurs je više za početnike ali zeljela sam ići u dzamiju i klanjati u dzamiji, pa usput i na to. U učionici sam ugledala prelijepe nove Kur’ane turskog izdanja i uzela sam jedan da iz njega učim. Svidjelo mi se što su brojevi stranica na latinici jer ja ne umijem čitat arapske brojeve. I imena sura su na latinici, kako samo divni Kur’ani…i govorim ja efendijinoj ženi kako mi se sviđaju, a ona mi na to reče da ce vidjet sa efendijom da mi daju jedan. A ja je na to upitah koliko će koštat to, mada sam sam bila u besparici, a ona se samo nasmija i reče da neće ništa. Na kraju je zovnuh i tiho je upitah kako ce efendiju “nagovorit” da mi da Kur’an, a ona odmah pred svima reče efendiji da mi se sviđa taj Kur’an i da bih ga voljela imati, a on odmah reče da može. Znam da me vole tu i da me se rado sjećaju, iako ja i nisam tu naučila učiti po tedzvidu, nego sam tu naučila samo harfove, zatim sam se udala te me bivsi svekar podučavao Kur’anskom učenju, a on je jako dobar poznavalac tedzvida. Trebalo je tu mnogo truda i strpljenja, nakon čega se prokinula početna barijera i teškoća i bivala sam sve sigurnija i sigurnija.
I tako vracam se ja poslije jacije kući sa tim Kur’anom u rukama, i svako malo ga otvaram, čitam ajete na ulici ispod uličnih svjetiljki, divim se njegovoj ljepoti i osjecam sreću što ga imam. I kroz neko vrijeme, pomiješana sa tom srećom izroni iz srca tuga, neopisiva tuga i žalost kada spoznah koliko sam zadnjih mjeseci bila nemarna prema Kur’anu i koliko sam ga rijetko uzimala. Iz srca se pojavi glas i stade pričati, u sebi pričah sama sa sobom ali kao da se obraćam nekoj drugoj osobi, i ta osoba što je pričala je bila tako razumna, tako osjećajna, tako iskrena i puna ljubavi prema Stvoritelju, puna blagosti i kajanja, dok je osoba koja je sve to slušala i plakala bila nemarna, mozda je čak i u licemjerstvo ogrezla, ali jos uvijek je bila slična osobi koja joj je davala tako lijepe i mudre savjete.
U sebi zvah samu sebe svojim imenom, dozivah se da se osvijestim, da dođem pameti, i bijah istovremeno i blaga i ljuta prema sebi, bijah kao da se obraćam nekom neposlušnom djetetu. Podizala bih Kur’an naspram svojih grudi, milovala ga rukama, a onaj glas je govorio:
“Pogledaj: držiš lijek u svojim rukama. Allah ti je dao lijek a ti taj lijek ne koristiš, pa kako da ti onda pomogne? To je lijek koji ti treba, srce ti bez tog lijeka ne moze ozdraviti i ne moze se očistiti. Ne treba ti nista više, samo to. To je sve što ti trenutno treba. Očekuješ da ti se Allah približi i prospe na te svoju Milost, a ti činiš tako malo da se Njemu približiš. Klanjaš, ali to nije dovoljno. Dozvolila si nefsu da ti pomrači srčani vid i očekuješ da ti Allah tek tako taj vid popravi. Ne trebaju tebi ni rukje ni nista od toga što mislis da ti treba, treba ti samo Kur’an, on ti je dovoljan za sve. Nisi svjesna koliko blago držiš u svojim rukama. Diviš se imanu svoje sestre Džennete i Milosti o kojoj svakodnevno priča da od Njega dobija, a ona čini ono što ti ne činiš kako bi zaradila tu Milost. Ona ne trazi nikakve muževe, ne očajava nad svojom sudbinom, ne chata sa muškarcima, ona ne klanja vitr zajedno sa jacijom, ona klanja vitr u njegovom pravom vremenu i čini to već godinama, ona nije zapostavila Kur’an i zato je stalno pod Allahovom zaštitom, a tako i ti možeš biti. Već jesi ali možeš biti i više. O da li znas, samo kad bi Kur’an srcem prigrlila i ne zapostavljala učenje u njemu, Allah bi bio i tvoj vid, i tvoj sluh i tvoja vodilja na svakom koraku, čuvao bi te od svega što je loše i ništa ti na ovom svijetu ne bi moglo nauditi.
Sve bi se polako razriješilo s Njegovom pomoći, sve bi došlo na svoje mjesto, sve u tebi što nevalja bi se popravilo. Hajde da ne znaš učiti u Kur’anu, nego znaš! Pa ti znaš a to znanje bacaš u vjetar, ne koristiš ga, ne znas kolika je moć tog znanja, kao da nisi svjesna. Vidis kako je Allah prema tebi Milostiv, dao ti je to znanje, pomogao te u njemu, otklonio sve poteškoće koje su bile na putu ka tom znanju…pa zar nisi vidjela kako se muče oni početnici, jedva nekako spajaju harfove, a ti se ured ništa i ne mučiš a opet nećeš da učiš. Ti opet nećeš! Izmišljaš svakakve izgovore. Zeljela si veliki Kur’an sa velikim harfovima jer ti je lakše učiti iz takvog i kroz neko vrijeme si i dobila takav na poklon. I šta si uradila sa njim, ostavila si ga da skuplja prašinu. Smeta ti što brojevi nisu na latinici i ne mozes lahko nać sure. Eto sad si dobila Kur’an sa latiničnim brojevima i imenima sura, pa šta ćeš sad izmislit?
Osvijesti se, dođi sebi, pogledaj u sebe, problizi se Stvoritelju..dok ne bude kasno…ko zna koliko ćeš jos zivjeti…srce ti svako malo ubrzano lupa…pa i to se moze ucenjem otkloniti kao što se bilo i otklonilo u periodu kada Kur’an nisi zapostavljala, kada si ga otvarala sa radošću i ponosom što si jedna od nih koje je On uputio da umiju učiti iz njega. Osvijesti se i uzmi svoj lijek, imas uputu i kako se taj lijek koristi, sve znaš, samo ga počni uzimati…”
