Nedavno sam na You Tubu gledala video u kojem se govori o majci koja svojoj djeci dopusta da rade sve sto god zele.
Grozna majka, pomislili bi mnogi. I kako tece video i kako zena odmice sa pricom, ispostavi se da bas ta Yes metoda nije od njene djece napravila monstrume niti ista slicno, nego ih je, naprotiv, korigovala na najbolji moguci način.
Nakon tri mjeseca te metode, djeca su sama sebe počela disciplinovati, jer nisu bila opterećena nametnutim pravilima, te su, nakon sto im je npr. dopušteno da gledaju crtane dokle god hoce, kroz neko vrijeme počeli čak ranije ici u krevet, dok im je majka prije muku mučila sa njihovim odlascima na spavanje.
Ovdje se na radi o tome da se ama baš na svaku djetetovu zelju potvrdno odgovara, jer to stvarno ne bi imalo nikakvog smisla, vec da se to “Yes” što češće implementira.
I slušam ja to sve, kad mi dođe u glavu jedna misao: “Hej, pa i ja sam odgajana po slicnom principu!” Razlika je samo u tome sto moji nikad nisu bili bogati, uvijek su imali neskladan brak, nikad se nisu trudili da ne izlazu djecu svojim svađama, nego bi ih, naprotiv, čak uvlačili u njih. Njihova metoda odgoja je bila divlja, pa zato sam i ja ovako pomalo divljačna, kao sto su to i moj brat i sestra. Ali koliko god ih krivila za neke njihove propuste, jedno je sigurno: naučili smo razmisljat svojom glavom i naučili smo da nemamo toliko vremena da budemo razmazena djeca. To je u neku ruku i loše, ali mi ne znamo za drugo.
Što se tiče pozitivnih stvari, izdvojila bih našu opustenost. Nećeš takvu opustenost naći nadaleko.
Kada sam dosla u studentski dom, dodijeljena mi je cimerka po imenu Sanja. Sanja se spočetka snebivala ne znajuci kako da se ponasa samnom, ali vec nakon nekoliko sati uvidjela je da nema nikakvih naznaka da bih ja zeljela uspostavljati neka pravila. Nema ama bas nikakvih pravila; ako si dobar insan intuicija ce ti reci sta je uredu da radis a sta nije uredu, bas kao sto to i meni govori moj unutrasnji osjecaj.
Ali ne, lazem, sada mi prođe kroz glavu da sam imala jedno “pravilo”, ali ni to nije bilo pravilo, vec vise kao neki moj gušt. Sjecam se kada je Sanja jednom u društvu izrekla ovu meni tako smijesnu recenicu koja, ja mislim, dobro opisuje moj stepen tolerancije:
“Azri sve radi, samo joj nemoj palit svjetlo.”
Naime, ja ne volim jake sijalice i živci mi se strasno upale kada moram da trpim jako osvjetljenje. Radije sam za sijalice slabijeg intenziteta, jos bolje lampe, a volim i sijalice u boji. Isto tako, mada rijetko posjecujem kafiće, kada pak trebam popit kafu sa nekim, izbjegavam previse osvijetljena mjesta, jer se ne osjecam ugodno u njima, i nekako mi to baš utiče na psihu i lomi moju opustenost, tada nimalo nisam opustena, jako sam napeta, i jedva cekam da se maknem iz takvog mjesta.
Isto tako, a opet ima veze sa sijalicama, mrzim kada neko pali svjetlo u po bijela dana. Na tako lijepu danjsku svjetlost dodavati umjetnu, to mi je bas bezveze.
Također ne shvatam zasto neko soli hranu prije nego sto ju je probao. Shvatam kada proba, vidi nije dovoljno slano, i onda posoli, ali kako zna da nije slano a nije ni probao? Šta ako je preslano a on jos vise posoli tako da se jelo vise nikako ne moze jesti? Hm…s čime se i ja sve zanimam.
Yes metoda ostade na kraju potpuno zapostavljena u ovom postu. Tokom pisanja posta uvidjeh naznake implementacije Yes metode na svom primjeru, kada mi je sestra dobacivala iz kuhinje:
I u najtežim životnim situacijama pronalazila sam snagu da kroz šalu rastjeram žalost koja bi moje srce stegla ne dajući prolaza sunčevim zrakama. No moj urođeni optimizam bi tada stupio u žestoku borbu sa negativnim emocijama, i skoro uvijek pobjeđivao.
Znala sam plakati ko kišna godina, a zatim se kroz nekoliko minuta smijati reagujući na šalu koju bi neko smislio da me oraspoloži, jer ja nisam osoba koju je teško oraspoložiti. Duhovitošću me moze oraspoloziti bilo ko, i nikad nije život toliko crn koliko je crn taj nedostatak optimizma i nemogućnost da prihvatiš zdravu šalu koju ti neko s ljubavlju nudi, a drugo je kada ti je nudi sa nekim ružnim ciljem iza nje, a to je, bar meni, lahko prepoznati.
Ne postoji puno osoba koje me mogu nasmijati do suza i do osjećaja bola u želudcu: postoje samo dvije. To je moj otac, koji je jako duhovit čovjek, i moja bivsa prijateljica Majda u čijoj duhovitosti više nažalost ne mogu da uživam.
Davno sam imala momka sa kojim sam bila u dugoj vezi i koji uopšte nije bio duhovit; stalno se zezao, ali meni ama baš ništa što on kaze nije bilo smiješno. Ali zato mu je otac bio i više nego duhovit, i pitala sam se kako nije naslijedio tu osobinu od njega. On pak nije bio u dobrim odnosima sa svojim ocem i kada bi bili u gostima kod njega, dok bi ja sa suzama u očima pokušavala doći sebi od smijanja na njegove šale, njemu pak nista od toga nije bilo smiješno.
Kroz život sam nailazila na slične primjere u društvu: onaj ko je duhovit, moze duhovitost zbilja doživjeti kao takvu, ko nije, dozivljava je potpuno suprotno, čak je dozivljava kao glupost.
A ima tu i ovo: koje je mjerilo da bi se duhovitost procijenila kao takva, ili što je nekom smijesno, tebi nije, a što tebi nije, nekom jest? I sad se pocinjem pitati ima li neko mjerilo za duhovitost. Šta ako se nalazim u masi ljudi koji se nečem smiju, a ja ćutim i čudim im se, i ko je tu sad “upravu”? I treba li neko tu uopšte biti upravu? To je, čini mi se, ipak individualna stvar, jer postoje razne vrste humora, kao i razne vrste ljudi, i svako se priklanja onoj vrsti humora koja paše njegovom mentalnom sklopu.
Ja npr. što se tiče žanra komedije u filmskoj industriji, ne volim gledati taj žanr, jer me malo koja komedija moze istinski nasmijati. Ali imam jednu vrstu komedija kojoj sam dala ime “crnačke komedije”, jer su u njima uglavnom zastupljene uloge ljudi iz crne rase. Da li to samo ja tako vidim ili sta, ali jednostavno ti ljudi se izražavaju svime što raspolažu, expresija lica je nevjerovatna u prikazivanju osjecanja, i to rade tako prirodno i nadahnuto. Tako da gdje god vidim kakvog crnca na coveru neke komedije, ne moram mnogo da razmisljam da li bi gledala taj film, vec unaprijed osjecam da bi mi se mogao svidjeti.
I nije to samo slučaj sa komedijama, volim zastupljenost njihovih uloga i u dramama, jer način na koji iznose sebe u izrazavanju najdubljih osjećanja mene jednostavno dovodi do suza.
I iako ja vec godinama i ne gledam filmove jer nemam vremena, skoro sam ipak pogledala jednu dramu i ostala oduševljena. Film se zove “12 godina ropstva” i rađen je po istinitom događaju.
Malo odoh od onog o čemu sam prvobitno htjela pisati, a htjela sam se osvrnuti na stajalište Islama prema šali. Mnogi kada me vide u mom “najluđem raspolozenju”, misle da ne bih trebala da se ponašam tako i da bih trebala da budem super ozbiljna žena. Mozda ja često i pretjeram u tome. Ne mozda nego sigurno. Ali sigurno je i da nedugo zatim razmisljam o tome, i gledam kako da “smanjim dozivljaj”, ko sto bi ljudi rekli. A meni je nekad jako teško da smanjim taj dozivljaj, jer ako sam recimo prethodnu noc zaspala u suzama, sutradan svom snagom obgrlim to malo sreće koju mi život baci i intenzivnošću svog doživljaja napravim od toga veliku sreću, i ljudi kada me vide rekli bi da nemam ni brige ni pameti.
A imam briga milion. I tuga milion. Trebala bih plakati dok suze ne presuše. Što zbog grijeha to zbog životnih stradanja. Ali vijernik treba da bude umjeren, pa i u žalosti. Moje zezanje sa sestrama ili sa braćom bi isto tako trebalo svesti na mjeru nepretjerivanja, a ja sam pretjerivanju u tome sklona. No ono što zasigurno znam je da u tome nema ni trun zlonamjernosti i da je sve što kazem, kazano iskreno, od srca, a mozda je i proizvod usamljenosti koja me zahvatila. Meni je lako da i kroz komentarisanje na ovom blogu zavolim dobronamjerne ljude i da se ponašam sa njima kao da se znamo dugo, dugo…kao da smo vec i kafu pili, i jeli, smijali se i plakali zajedno, i jedno drugom sol dodavali. I ja sam takva zato što mi je lako da budem takva, ni zbog čeg drugog.
Izdavali su me, i lomili, i tragove prljavih cipela na srcu ostavljali, ali ja im nisam dopustila da postignu svoj krajni cilj. Ja i dalje vjerujem u ljude, u Dobro u ljudima, i dalje vjerujem da se dobro dobrim vraca, ako ne na ovom, vratice se ako Bog da na onom svijetu, zar mora na ovom?
Opet odoh daleko od početno zamišljenog, a mislila sam se osvrnuti na Poslanikov s.a.w.s pristup prema šali u društvu.
Iz nekolicine njegovih hadisa da se primijetiti njegov odnos prema tome, kao i to da je i sam bio šaljivdzija, naravno kada je za to bilo vrijeme i mjesto.
“Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslaniku, s.a.v.s., bilo receno: «Božiji Poslaniče, pa , ti se šališ sa nama.» A, on je odgovorio: «Ja samo kažem ono što je istina.» (bilježi Tirmizi) U jednom drugom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., dao nadimak Zejneb bint Selemi i stalno je zvao «Zuvejneb!». U drugim hadisima se prenosi da bi se Poslanik, s.a.v.s., igrao i šalio sa malom djecom. Vidimo da je šala sunnet. Sufjan ibn Ajna je bio upitan: «Je li šala zabranjena?» On je odgovorio: «Ona je sunnet. Samo je stvar u tome da bude prikladna.». Mnogi ucenjaci se slažu oko toga. Omer je rekao: «Divim se covjeku koji je kao dijete kada je sa svojom porodicom (veseo), a kada ih napusti on postaje ozbiljniji.».
Sabit ibn Ubejd je rekao: «Zejd ibn Sabit je bio jedan od najšaljivijih ljudi u svojoj kuci. A, van kuće je bio ozbiljan kao i svaki drugi čovjek.». Isto tako se prenosi da je Ibn Abbas zamolio svoje goste da vode lagan i veseo razgovor da bi se lijepo proveli i da im ne bi bilo dosadno. Rabija je rekla: «Vrlina se sastoji od šest dijelova; tri dok si u gradu (kod kuce) i tri dok si na putu. Prva tri su učenje Kur`ana, čest boravak u džamiji i širenje božije riječi. A, ostala tri dijela dok si na putu su: trošenje, lijepo ponašanje i šala koju je Allah dozvolio.». Ibn Abbas je rekao: «Ispravno šaljenje je dozvoljeno, jer Poslanik se šalio, ali je govorio ono što je istina.». Ali ibn Ahmed al-Farahid je rekao: «Kada se ne bi šalili ljudi bi se osjećali zatočenim.».
Ono što je zabranjeno je pretjerano ili stalno zbijanje šala, jer ono odvlači pažnju od veličanja Allaha i ozbiljnosti po pitanju vjere. To često vodi ka tvrdoći srca, zavisti i gubitku poštovanja. Korisno šaljenje, kome je svrha da smiri ljude, zabavi ih ili opusti na neko vrijeme – je dozvoljeno.
Šala ne bi trebala da bude precesta odlika ličnosti (da preraste u neozbiljnost), jer i ozbiljnost je vrlina.
Šala mora biti u odgovarajuće vrijeme i na odgovarajućem mjestu. Dr. Adel Šuvejh je rekao: «Humor je najpoželjniji nakon sabah namaza.» Njegov stav je podržan i hadisom kojeg prenosi Semuk ibn Harb: «Upitao sam Džaber ibn Samra da li je provodio vrijeme sa Poslanikom», a on je rekao: «Jesam. Poslanik često nakon sabah namaza ne bi napuštao džamiju sve do izlaska sunca. Oni bi se smijali, a i on bi se osmjehivao.» (bilježi Muslim)
On je, također, rekao: «Još jedno vrijeme za opuštanje je nakon jacije namaza. Šala je dozvoljena sa porodicom, rodbinom, braćom i sestrama. Još je poželjnije ako služi kao savjet ili uputa, ili ako razvija prijateljstvo i toplinu među ljudima.» Do svake osobe je da odluči da li je vrijeme odgovarajuće za šalu.
Vidi se da u islamu tema šale i njeni efekti odlučuju da li je ona dozvoljena ili ne. Imam Nevevi je rekao. «Šala je zabranjena ako je pretjerana ili prečesta. Tako gubi efikasnost i uzrokuje otvrđivanje srca. Ona odvlači pažnju čovjeka od ibadeta i brige o pitanjima islama. Često nanosi štetu i uzrokuje nepoštovanje. Ako ovi aspekti nisu prisutni u šali onda je ona islamom dozvoljena. Poslanik je koristio humor da bi dopro do ljudi i približio ih jedne drugima».
» Ibn Hajjan je rekao: «Ko god se šali sa nekom osobom sa kojom se ne priliči šaliti izgubit će poštovanje te osobe, čak iako je ono što govori istina. Čovjek treba birati s kim će se šaliti.» Ibnul Mukafa je rekao: «Čovjek treba odrediti svoje ponašanje prema dvjema grupama ljudi. Jedna grupu čini javnost. Ovdje treba biti ozbiljan i govoriti sa svrhom. Drugu grupu čine ljudi koji su mu bliski. Sa ovom grupom treba da bude šaljiv i brižan. Svako od ovih ponašanja na pravom mjestu će biti korisno i uroditi plodom».
Pokušajte da shvatite ljude sa kojima ste u kontaktu da biste odlučili da li priliči ili ne da se šalite sa njima. Takvo je bilo ponašanje Poslanika, jer on se nije šalio sa svim svojim prijateljima. Iako se možda na prvi pogled podrazumijeva da moramo biti oprezni kada se šalimo, mnogi od nas ipak nenamjerno povrijede osjećanja drugih. Humor je dobar način da se olakša neka teška situacija ili ublaži neka neugodna, ali mora se ispravno koristiti. Isto kao što je nož koristan i neophodan za pripremanje hrane može vas povrijediti. Mnogi ljudi to ne shvataju, ali sarkazam je ljutnja prekrivena tankim velom.”
U to vrijeme sam imala 15 godina. I sjećam se kako stojim ispred stare zgrade gimnazije i čitam spisak primljenih. Oduševih se kad ugledah svoje ime na listi, ali moje oduševljenje je bilo dvostruko, pošto sam prije toga ugledala i ime svoje prve ljubavi. Bezbroj mogućnosti mi se otvori u glavi. Prigrlih nadu kao ćebe koje ti neko dobaci kada ti je jako hladno.
Par dana nakon toga nađoh se u svom odjeljenju. Zamal’ se ne sruših sa stolice kada vidjeh njega da ulazi. Poželih da pobjegnem, da se sakrijem, da u zemlju propadnem. Uze me stid sto sam tako jadno obučena i sto na nogama imam nesto sto je van svake mode. Morala sam to nositi jer nisam imala mogucnosti da sebi kupujem ni odjeću ni obuću. A nisam zeljela da me on vidi takvu, jer je počeo obraćati pažnju na mene kada sam bila u ljepšim izdanjima, a to je bilo na ekskurziji na kraju osmog, i jedna prijateljica mi je dala da pronosam par tako lijepih odjevnih stvari. Tada sam se i našminkala, po prvi put, i momčići su znatizeljno počeli gledati u mene, jer su me dotad navikli viđat bezveznu i nikakvu.
Željela sam da me se on sjeća onakve kakva sam tada bila i nisam zeljela da me stalno gleda u mom izdanju siromašno obučene djevojčice koja se pretvara u djevojku. I u takvom razmisljanju rjesenje mi je došlo samo: usao je direktor škole i rekao da oni kojima engleski jezik nije bio primarni strani jezik u osnovnoj, nego je to bio njemački, mogu da pređu u odjeljenje c ili d, ako misle da ce im to predstavljati problem.
I iako meni to nije predstavljalo nikakav problem jer sam voljela engleski i odlicno se snalazila sa njim, ja odlucim da cu preći u drugo odjeljenje, samo zbog osjecaja vezanog za prisustvo momka koga je ljubilo moje mlado srce.
No sudbina je htjela da se pola godine nakon toga, zaljubim u jednog drugog momka iz odjeljenja iz kog sam pobjegla. 🙂
Ljudi kazu da najvise pamte prvu ljubav, no to nije slučaj samnom. Jer ja kada sam se zaljubila u svoju drugu ljubav, prva ljubav je potisnuta i izbrisana iz svih fajlova, jer druga je bila po svemu jača i, rekla bih, mahnitija. I tako je to trajalo godinama. U tom odjeljenju je bilo moje srce i mjesecima sam sa tolikom ljubavlju i nadahnucem gledala svoje i njegovo ime ispisano u srcu na zidu, i ne znam ni ko je to ispisao, mozda je bilo i u zezanju, ali meni su ta vremenom izblijedjela slova na školskom zidu bila kao najljepši dar.
On je prvi momak sa kojim sam se rukovala, i ta rukovanja su u meni izazivala tolike potrese u duši, da tek sada shvatam zašto postoji šerijatski propis nerukovanja sa muškarcima.
Šta moze učiniti jedno obično rukovanje, to je čudo jedno. To obično, kratkotrajno, sasvim blago trenje ruke od ruku. To nije bila obična ruka, to je bila ruka koja se voli i koja se želi, ruka kojoj se svaki dan raduje, koja inspiriše, koja navodi na plač kada se zadesi dan da je ne dobijem. Mrzila sam subotu i nedjelju, jer to su bili dani u kojima ne moze biti tog rukovanja, postala sam ovisna o ruci koja mi nista nije činila..samo blagi stisak svakog dana, i to je sve.
Kada mi je uskratio to rukovanje kao da mi je uskratio pravo da živim i da se radujem. Ali nije vise imao hrabrosti. Bio je hrabar dok ta ljubav nije dobila na jačini koju on kao mlad insan nije mogao podnijeti.
Najbliže što smo mogli biti bili smo jedne večeri sjedeci sa društvom u parku i dodajući jedno drugom kubansku cigaru koju sam tu vecer prvi put probala. Ali nije meni bilo do te cigare koliko mi je bilo do toga da dođem u dodir sa nečim što je bilo na njegovim usnama. Kada se okrenuo prema meni da mi nesto kaze, posto smo bili jako blizu, osjetila sam miris piva u njegovom dahu, i svidio mi se taj dah. Nisam ga dozivljavala nimalo ruznim zbog toga sto sam osjetila miris piva. Valjda je to ljubav: kada ti jednostavno prija nečiji dah. Nakon tih nekih mladićkih previranja i on se kasnije povratio Islamu.
Danas ga ne pamtim sa bolom vec sa tihom sjetom a ponekad čak i sa radošću, jer nemam sjećanja koja bi me razdirala, posto nikad nista među nama nije bilo, a ono što je bilo ne moze izazvati očaj u grudima, jer bilo je čisto i ničim okaljano.
Samo ruka i dah.
I ljubav.
Mada je i samo ona dovoljna za onog ko zna da voli.
