Ja u voznji pronalazim mir. Ja ne umijem voziti, ali zato volim kada mene voze. U bilo kojem prevoznom sredstvu.

Kada sjednem u autobus, čim se pokrene ja se promijenim za 190 stepeni. Sve u meni se umiri, stabilizuje, popravi, dođe na svoje. Živci prestanu treperiti i osjecam se kao da sam popila kakvu tabletu za smirenje. Pocnu mi nadolaziti tako sabrane i razumne misli, planovi, moguća rješenja. Gledam kroz prozor i razmisljam, misli se tako savršeno nižu jedna na drugu, u savršenom skladu i smislu.

Tada sam neka bolja ja, smirenija, izgubljena pod okolnostima stalne galame i nemira izazvanih ponasanjem okoline.

Ljudi obicno ne vole duge voznje, ali ja ih volim i mogla bih se cijeli dan voziti a da mi ne dosadi.

Ne volim sportske automobile, nemas se gdje okrenut u njima, ja sam više tip za kakvog dobrog dzipa u kojeg moze pola kuce stat.

Ono sto sam upratila kod sebe je to da me izuzetno privlace muškarci koji su vješti za volanom, i da muska ruka na volanu izgleda tako moćno, kakav god da je volan u pitanju (da ne zazvučim ko sponzoruša, haha). Ne znam, ali kad se ta ruka udalji od volana nekako ta moć malo opadne. Zbog tog mislim da bih mogla zivjeti sa nekim u kolima, da nemamo kuce 😀

Muskarac koji ne zna da vozi je za mene kao defektan muskarac, jer gdje ces bit zrelo musko, a ne znat voziti.

I opet ne znam kako počeh sa jednom temom a nastavih sa pricom o muskarcima.

Kada sam bila tinejdzerka, voljela sam se izgubiti negdje na biciklu, otići u krajeve u kojima nikad nisam bila, i svaki put bih zapamtila put i bez problema se vratila kuci.

Moji nikad nisu saznali za tu naviku sve do neki dan, kada sam pricala materi dokle sam se sve znala odvesti sa biciklom.

Ne mogu da kazem da sam nesto mnogo putovala u ovom svom zivotu, i trebace mi jako malo vremena da se sjetim gdje sam sve bila, ali i i to malo proputovanih destinacija bilo je dovoljno da shvatim koliko pozitivno na mene uticu putovanja i koliko smirenosti i zadovoljstva unose u moju dušu.

Što se tiče Bosne, ne znam da li sam u vrh glave posjetila nekih 5 gradova. U najlošijem sjećanju mi je ostalo Sarajevo, sto ne znaci da se ta slika Sarajeva ne bi mogla popraviti.

Taj grad ima nesto sto mene guši i jedine prilike kada sam uzivala u njemu bile su one kada sam autobusom odlazila od njega, tad sam osjecala nevjerovatno olakšanje koje je bivalo veće sto sam se više udaljavala od njega. Moj želudac ga jednostavno ne voli, i u godini dana koliko sam zivjela tamo nikako se nisam mogla navici na njihovu hranu i uvijek mi je bio napuhan stomak. Kljukuše su me psihički smorile. Nikad u životu nisam probala kljukuše dok nisam dosla u Sarajevo.

Isto tako, nikad u zivotu nisam vidjela zmiju dok nisam dosla tamo, tu sam je vidjela dva puta, od cega drugi put na samoj cesti. Čak je okrenula glavu prema meni i krenula za mnom.

Nikad nisam bila tako zeljna voća kao tamo. Tamo sve kasno sazrijeva. Dok kod nas u Gradačcu prolazi jedna vrsta trešnji a rađa druga, tamo prve tresnje jos zelene. Snijeg nikad da ode dok se kod nas već njive oru i moze se u majici kratkih rukava hodat.

Toliko je guranje po autobusima da se jednom zamal’ nisam onesvijestila, sto zbog toga sto sam bila prikliještena ljudima, sto zbog silnog smrada. Izasla sam iz autobusa hvatajući zrak kao utopljenik.

Jedino sto volim od Sarajeva su dzamije i česme. I neki ljudi.

Drugi grad u kojem sam imala priliku boraviti jedno 2 godine je Tuzla, meni naročito drag grad za koji me vezu mnoge lijepe uspomene. Među njima ima i bolnih, ali bolje ne pisati o tome.

Naročito lijepe uspomene imam i na Kladanj, osobito na one “Muske vode” tamo.

Nemam losih uspomena ni na Travnik, bila sam jednom kada bijah mozda drugi srednje, i sjecam se da sam tamo dobila besplatan sladoled od sladoledzije, a ne mogu da se sjetim zasto. Uglavnom, to mi je dovoljno da pomislim da su tamo ljudi ljubazni 🙂

Doboj…bila sam tamo jedno 10 puta na kafi sa nekim, i to su mi bile prve kafe sa muskom nakon šerijatskog razvoda. Osjecala sam se kao s lanca puštena, nakon tolike izolacije. A bio je i dobar vozač. Bio je on i dobar pčelar, i na prvom sastanku mi je poklonio teglu meda, sto me izuzetno obradovalo. Šta ce meni ruze i sta ja znam, daj ti meni sta da jedem. 😀

Doboj mi je prijao ne zbog toga sto je neki izuzetno lijep grad, nego više zbog osjecaja slobode u njemu, jer sam dotad dugo vremena bila između 4 zida. Izdvojila bih Dobojsku tvrđavu kao narocito lijepo mjesto za odmor.

Srebrenik….nemam nista lijepo reci za taj grad. A nemam ni ruzno, ostavio me je potpuno ravnodušnom.

Imal’ jos koji grad u BiH da sam u njemu bila…izgleda da nema. Dobro, prelazimo na Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku, jer dotle sam došla i zaustavila se, a i do tih drzava sam nekad stopom dolazila. Hahaha, to su posebne price. Naime, ja imam nenu (majku od oca) koja zivi u Srbiji, i toj neni je zao davat pare za autobus kada moze stopom doci do nekog mjesta. Dakle, sva moja iskustva sa stopiranjem su povezana sa njom, jer ja sama to nikad ne bih uradila, niti bih smjela. Ona izgleda kao prava gospođa, uglavnom nosi bijelo, tako da valjda to ima neke veze sto joj staju ozbiljni ljudi.

Ja sam primijetila da neki ljudi koji staju stoperima stanu samo uz tog razloga da bi imali s kim pricat tokom voznje, jer im je dosadno samima, pogotovo ako prelaze vece kilometraže.

Sve u svemu, ima mnogo dobrih i susretljivih ljudi.

Prvi grad u kojem sam bila u Srbiji je Beograd. To je jako opasan grad. Začas te neko moze pokrast, ili sta gore od toga. Cudom sam se cudila kad mi je jedan Beograđanin pricao da s prozora gleda kako dzepare ljude, i da ima u blizini njegove zgrade neko mjesto puno novčanika, valjda kako lopovi izvuku pare, bace prazan novčanik baš na to mjesto.

Što se tice tog grada, voljela bih da posjetim mjesto Dorćol, jer nekako mi na slikama izgleda ko da bi mi prijala šetnja kroz to mjesto, a i otamo je jedan stvarno fin prosac i dugo se vec razmisljam da zaista pristanem na tu bracnu ponudu. Insan je stvarno na svom mjestu, i zeli da pređe na Islam, zapravo vec je izgovorio šehadet, i trebalo bi da nauci klanjat. Ali mati mu vec ne bi presla na Islam, a zivjeli bismo s njom, pa se kontam da bi tu moglo doci do konflikta, jer zena je stara, nervozna, svasta bi joj moglo naumpast, mah… A i on nema stalnog posla, mada s vremena na vrijeme nesto radi, i izdaje stan koji ima u centru Beograda….no ja ne zelim sa djetetom biti necijoj majci na grbači…

Grad Vršac mi je ostao u nekom lijepom sjećanju, tamo sam davno izasla navece sa jednim rođakom i njegovim društvom.

Gradić Bela Crkva je mjesto gdje zivi moja nena. Ah, koliko uspomena na taj mirni gradic ukrašen jezerima. Zamal’ se ne udadoh tamo, za jednog Bojana. Tad nisam bila u vjeri, no nisam bila ni raskalašena, mozda malo više živahna.

Doveo mene taj Bojan kuci da me upozna sa materom; ja sva slatka, u bijelom, ma ko me ne bi doveo materi. 😛 I pricamo ja i Bojan to vece o buducnosti, o djeci, i kad ja čuh da on ne bi dao djeci da idu u dzamiju, tu se malo zakačismo. Ja njemu rekoh da nemam nista protiv da djeca idu u crkvu, ali neka idu i u dzamiju, pa neka vide gdje im se više sviđa. Znam, glupa mladalačka razmisljanja, samo ih se prisjecam.

Sjedimo mi tako to vece kada me upoznao sa majkom u njegovoj kuci, sa nama je bila njegova sestra i njen zarucnik, kad ce ti on meni odjednom:

– ‘Će da palimo gumu? –

– Ma kakvu gumu ba? – rekoj ja ne kontajuci o cemu se radi. I onda mi on rece da je u njih obicaj da kada neko hoce da se ozeni, zapali ispred kuce gumu (ona guma od auta), i taj plamen bude toliko velik da privuce mjestane koji se sakupe u dvorištu jer znaju da je to znak da je neko odlucio da se zeni.

Ja se našalih da moze zapaliti gumu, kad on stvarno poleti, jedva ga zaustavih. 😀

Zvala sam ga Bojanče. Bio je fin taj Bojanče, samo sto se ljubio tako bezvezno da sam mu to čak morala i reći. Nakon toga se malo ko popravio, mada je i dalje bio kritičan.

Sto se tice Crne Gore, tu sam posjetila grad Bijelo Polje, i zaista sam odusevljena njime. Zrak je toliko čist da je kao melem za pluća. I kada je ljeto vrucina nije nepodnosljiva zbog blizine okolnih planina. E tu bih mogla živjeti, jer ja ne podnosim vrućinu, ljeti uvijek osjecam kao da mi fali zraka.

Da privedem ovaj post kraju, zavrsicu ga sa kratkim osvrtom na Dubrovnik, jedini grad u Hrvatskoj koji sam imala priliku posjetiti, i to prilikom ekskurzije na kraju osmog osnovne.

E to je jedini put da sam kako treba bila blizu mora. I zaljubila se prvi put u zivotu. Tog momka nikad nisam gledala na neki osobit način mada smo bili razred do razreda a on je bio kao neki ljepotan, faca, itd, no valjda zbog blizine mora i toga sto je on poceo obracati paznju na mene, ja odlijepih za njim.

Na povratku sa ekskurzije, nakon par dana, kada sam se vratila u svoje stare krpe a ostavila miniće koje sam nosala na ekskurziji, u školi me docekala njegova djevojka koja je htjela da me bije, ali kad je vidjela kako sam bijedno obucena, a ona je bila kao neka misica, odustala je od te namjere jer nije vidjela nikakvu konkurenciju u meni.

Sve u svemu, Dubrovnik dozivljavam kao najljepši grad od ove šačice gradova u kojima sam bila, te imam zelju da ga bar jednom u zivotu opet posjetim, po mogucnosti sa svojom boljom polovinom, ako Bog da…