Kada sam bila jako mlada, radila sam kod jedne stare i bogate zene kao sluskinja. Isla bih joj poslije ili prije skole. Moji nisu radili nigdje tako da nam je to bio jedini izvor prihoda.

Ta zena je bila tako teške naravi da mi je bukvalno visila nad glavom cijelo vrijeme dok nesto radim. Hem sto me toliko malo plaćala da me je sramota i da kazem. Ipak, moram priznati da sam dosta naucila od nje. Da nije nje, mozda ni sad pitu ne bih znala napraviti, kao i razna druga jela.

Na neki svoj cudan nacin ona me i voljela, jer su se prije mene izmijenjale mnoge zene koje su je potkradale. Testirala me na razne nacine, ostavljajuci krupne novčanice na suviše vidljivom mjestu, i ja sam joj svaki put govorila da skloni da joj se ne izgube, isprva ne kontajuci da ona to mene testira.

Kada bi dosli neki gosti toliko je bila pred njima fina prema meni da je to cudo jedno. Tad sam cak i neko jelo mogla rahat pravit, no da pokaze kako je ona glavni šef u kuhinji zapitkivala je iz susjedne sobe jesam li stavila ovo, jesam li ono, da nisam koji sastojak slucajno zaboravila staviti.

Sjecam se kako se smijala mojoj navici da svaki začin prinesem nosu da ga pomirišem, jer sam pravo njuškalo. Imam jako razvijeno čulo mirisa.

Ona je bila jako bolesna i jedva se kretala, tako da sam joj pomagala i da se okupa, masirala joj bolesne noge, i nakon mojih masaža osjetila je poboljsanje, mada je dotad isprobala razne narodne recepte koji joj nisu pomogli.

I jednog dana dolazi njen doktor kod nje, i ona mu rece da su joj pomogle moje masaže. On me onda upita zasto nisam upisala srednju za fizioterapeuta, te da mnogi koji idu u tu školu nemaju veze sa masažama, a za to ipak treba imati neki osjećaj.

Ona je samo jedna u nizu onih koji su bili podvrgnuti mojim masažama. Moja prijateljica Majda je imala velikih problema sa kičmom i nakon svake masaže bi mi govorila:

– Sada se osjecam kao da uopšte nemam kičme. –

Jedna starija zena je imala konstantnu bol u ruci, i nakon sto sam je par puta izmasirala, bol je nestala.

Ono sto ja znam kada to radim je da u to ulozim mnogo energije.

Jedne prilike sam gledala na TV – u kako masiraju profesionalni maseri, i mnogo sam se iznenadila kada sam vidjela da ja imam iste pokrete i tehnike kao i oni, a nikad nista o masazi nisam učila niti sam ikad gledala slične emisije.

A mene niko nikad nije izmasirao osim moje Majde.

Jednom mi ja čak i nogu masirala, dok je bila u lavoru sa nasoljenom vodom, jer sam uganula nogu i onda je ona donijela lavor, rekavši da će mi sol u vodi pomoci. Zamal se nisam rasplakala. Mislim da su mi oči zasuzile. Evo zasuzile su i sad, mnogo godina nakon toga.

Koje je to prijateljstvo bilo!

Sjecam se da smo jednom pokisle ko miševi, ali moja je jakna bila deblja, te je odjeca ispod nje bila suha, dok je ona bila mokra do gole kože.

Kada smo dosle na autobusku da ona ide u svoj grad a ja u svoj, nisam je mogla pustiti tako mokru da ide. Znala sam da je jako osjetljiva i da se začas razboli. Nagovorila sam je da obuče moju suhu majicu, a ja da obucem njenu mokru i da se zamijenimo za jakne. Nije htjela, ali bila sam jako uporna, jer sam znala da sam mnogo otpornija od nje i da mi nece nista biti, mozda cu kihati koji dan i to je sve.

Lavor i razmjenjivanje odjece su samo 1% od svih dokaza prijateljske ljubavi koju smo jedna drugoj stalno dokazivale. Lahko je ljubav izreći, treba je dokazati.

Da se vratim na temu masaže…više nikog i ne masiram…

Zato ću svog in shaa Allah budućeg čojka prvo da izgazim (al’ prije toga moram malo smršat 😀 )

Ali imam jedan san koji je stariji od tog, a vezan je za lavor. Dakle, u miraz cu da ponesem jedan dobar i lijep lavor i jednog dana cu sjesti ispred njega sa tim lavorom napunjenim vodom i reci cu mu da stavi noge unutra. On to vjerovatno nece htjet, al’ na kraju ce garant pristat.

I vec se smješkam samo pri pomisli na to i znam da cemo se tada mnogo smijati nas dvoje. Ako Bog da….

Sjećam se kada sam na kursu Kiraeta za odrasle, prije nekih 5 godina, dobila od efendije veliku Buharijinu zbirku hadisa na čitanje. Sa takvim sam žarom i razdraganošću pitala efendiju da mi je posudi, da sam primijetila da se on bas obradovao tome što sam se toliko zainteresovala za tu knjigu.

Osjecala sam se kao da drzim pravo blago u rukama. Tu noć sam sanjala tako lijepe snove u kojima su mi pred očima promicali tekstovi pisani arapskim pismom. Prije toga sam zaspala gledajuci u prelijepe korice te knjige koju sam stavila na krevet kraj sebe, planirajuci da je pocnem čitati sutra jer sam se osjecala umorno.

Sljedecih dana su se u meni izmijenjale mnoge razlicite emocije prilikom čitanja svih tih hadisa. Neki su mi izazivali suze u ocima, neki ogromnu nadu, neki nezadovoljstvo sobom, jer sam shvatila da ja ne postupam ni blizu onako kako je postupao Poslanik s.a.w.s u svim zivotnim situacijama.

Najvise su me, cini mi se, zabrinuli hadisi koji se odnose na jezik, tj. govor. S vremenom sam se naučila da popravim svoj govor i da pricam kao prava muslimanka, da ne govorim svašta, ali onda me sejtan opet poceo zavoditi, te su se tako pocele vracati stare navike vezane za govor.

U zadnje vrijeme osjecam da je moj govor prava katastrofa, te da sam žestoko potpala pod uticaj svojih ukucana koji se u prepirci sluze najodvratnijim govorom, psovkama i najgorim mogucim opisima jedni drugih. Toliko mi utiču na psihu da sam i ja pocela da se derem, svađam, pa čak i psujem.

Glava mi je puna nepotrebnih stvari, informacija i ne znam vise  ni sta je normalno a sta nije.

Ne mogu da zivim svoj zivot, jer sam tako prisilno upletena u tuđi. Nisam zamisljala da cu sa 27 godina i dalje slusati o njihovim bracnim problemima i nezadovoljstvom jedno drugim. Mislila sam da cu biti daleko od svega toga i da mene više neće nagrizati truhlež njihovog užasnog braka, braka koji je primjer svemu onom sto jedan normalan brak ne treba biti.

Ponekad mi se cini da zaboravim sta je normalna komunikacija.

Pokatkad me neko podsjeti i dušu mi razgali, pa prigrlim taj osjecaj svom silinom svog mladog srca, i tako pretjeram. Pretjeram kao da sam dijete, obradujem se previše, počnem se šaliti previše, i svega tu bude previše. Počnem se ponašati previše slobodno, a mahrama na glavi govori nešto drugo. Upucuje na umjerenost u svemu, a meni baš te umjerenosti zafali.

A najteze mi je sto znam pomocu cega se sve to moze korigovati i staviti pod okvire dozvoljenog, znam kako, ali Allah valjda zeli da se i dalje borim sama sa sobom.

Gledam nekad u ovaj svoj blog i zacudim se sama sebi i svojoj slobodi: kao da ga je pisala neka šiparica a ne jedna pokrivena žena.

Na bloggeru.ba nisam ni blizu bila ovoliko slobodna. Neki ljudi su to primijetili, pa im je malo ko cudno. A sta bi da im kazem da sam ja ustvari oduvijek takva, i da sam ovdje više ja nego sto sam tamo bila.

Tamo sam se toliko suzdrzavala da mi je prečesto bilo tesko napisati neki post a da ga odmah zatim ne izbrišem, jer bih osjecala da u njemu ima nesto sto ne prilici jednoj muslimanki da piše.

Ali tesko je ljudima da shvate da ja nemam nikakve podijeljene licnosti, vec imam mnogo protivrijecnosti u karakteru zbog kojih i jesam takva kakva jesam. Ne gledam u samo jednom pravcu kao konj kad se natjera u kas, ja gledam u svim mogucim pravcima i prihvatam razlicitosti u ljudima.

Kad kazem “sestre”, ja tu nemam samo viziju zena koje su muslimanke, moja vizija je mnogo šira.

I lijepo je kada zapazis nekog muslimana koji se poput nekih ne razmece po statusima sa hadisima i ajetima, a unutra je ustvari teski licemjer…i takva osoba bas kao i ja zna reci svasta, i osjetim u njemu živac za nepravdu koji je slican mom…i cijenim taj njegov živac više nego sav nečiji kobajagi umjeren govor iza koga se krije nesto sasvim suprotno od toga. To me podsjeti na jednog brata koji se sturi objavljujuci hadise, ajete i kamaru lijepih stvari u vezi vjere, a neki dan mi posla u inbox sliku svog nabildanog i golog gornjeg dijela tijela.

I na kraju krajeva, bas zbog ljudi spomenutih na pocetku prethodnog pasusa ovaj život i jeste lijep…što bi ovaj post u cijelosti bio depresivan kada se pozitivnost iskobelja ispod navale crnih misli i zasvijetli poput fenjera u mrkloj noći.

Nema ništa gore nego kad je čovjek dosadan. A nemoguce se ne naci u toj situaciji da nekom ne budes dosadan. A kako da ne budes dosadan? Kako, kada nekog zavoliš, kada želis stalno da mu nešto pričaš, da ga priupitkujes, da kao malo dijete svako malo obilazis oko njega zagledajuci se u njegovo lice koje ti je svaki put sve ljepše i ljepše?

Zasto sam toliko puta čula ili negdje pročitala ovu rečenicu: “Kada nekog voliš, sakrij to.”

Ma šta da sakrijem? Kako da sakrijem kad me vlastito tijelo izdaje? Sakriti izgleda mogu samo oni koji i ne vole u tolikoj mjeri. Kako sakriti kada oči prve izdaju? Šta treba, oslijepiti oči?

Kako sakriti kada se dlanovi znoje, koljena klecaju…ah, sad već govorim o sebi, a ja sam poseban slučaj. Dobro, ovo za klecanje koljena se dešava jednom u sto godina.

I gubljenje moći govora se kod mene isto tako dešava jednom u sto godina. Znate li šta znači zaljubiti se toliko da zaboraviš kako se zove neka stvar na tvom maternjem jeziku?

Sjećam se takvog jednog trenutka. Na pitanje kako sam provela jučerašnji dan, ja sam htjela da kazem da se nisam osjećala dobro, i da sam skoro cijeli dan provela u krevetu. Ali nisam se mogla sjetiti kako se zove ta stvar na kojoj se leži. Gledala sam u te zavodničke oči i izgubila moć govora. Na kraju sam od silne muke počela rukama mahat da pokusam na taj način da objasnim ono što usta nisu mogla.

Imam drukciju boju glasa  kada nekog volim. Po pricanju moje prijateljice, ta boja glasa se stanji i razmekša do te mjere, da zvučim kao obicno derište. Mnogo sam privlacnija kada imam kontrolu, kada znam šta pričam, kada sam malo i “ohola”, kada se uopste ni najmanje ne trudim nekom da ugodim, a tom nekom godi samo moje prisustvo. Mah, svi takvi ljudi su izgleda mazohiste. I dugo je i meni trebalo da se izliječim od naleta mazohističkih osjećanja. To je prava bolest srca. Zarađuje se obično tokom fatalnih ljubavi, kada ti nekog volis, a on tebe ne, ali eto s tobom je onako, ko zna zbog čega, i onda ti počneš da voliš to mučenje, jer ti se cini da je bolje da je ta osoba bilo kako sa tobom, nego da ne bude nikako.

A nije bolje da bude bilo kako. No i nema tu neke pomoci. Trebaš bit mlad i ispatit se, i onda doc u neke godine kada ces shvatit kolika si budala bio. To je skoro pa neminovan proces mladosti, pogotovo kod osoba koje imaju malo vreliju krv – takvi će ići iz krajnosti u krajnost. Ispitivaće život svim mogucim instrumentima, i redovno će letjeti glavom kroz zid. Onda će malo ostariti, puni mudrosti i iskustva, i ucinit ce neciji zivot jako lijepim. S vremena na vrijeme ce ih pomalo uhvatit pokoji nemir, ali nista sa cime se ne bi mogli izboriti. Znaci, treba “fatat” te što su prošli i sito i rešeto. Takvih se ljudi žene čak boje, misleci da nisu u stanju da se vežu, i oni zbilja u određenom periodu zivota i nisu bili u stanju da se vežu, ali kasnije su ko bonbone. 😀

I šta ja ono počeh: kako ne bit dosadan. To je glavna stvar koja ubija svaku privlačnost u bilo kome, pogotovo u ženi. Nema nista gore od dosadne žene. Sve je zanima, stalno nesto pita, komentariše, ispituje, rezonuje, previše priča o ljubavi, a to je bezveze jer prevelika priča o ljubavi vodi tu ljubav u dosadu.

U suštini, svaki put kada neko osjeti da je nekome dosadan, treba smjesta da se povuče i da više ne bude dosadan, jer unutrasnji osjećaj o tome je obično ispravan. Ne u smislu da znaci da ti zbilja jesi dosadan nekome, nego te brzo reagovanje na taj osjećaj sprječava da ne postanes dosadan, ako vec nisi. Sam sebe malo usporiš, smiriš, dovoljno da ta druga osoba dobije malo “odmora od tebe”, poželi te, malo promisli o vama, i tako to.

Ah, danas sam samoj sebi dosadna. Srećom pa sam toga svjesna. Šta bi bilo da nisam.

(Iz arhive: 22.07.2014.)