Nema ništa gore nego kad je čovjek dosadan. A nemoguce se ne naci u toj situaciji da nekom ne budes dosadan. A kako da ne budes dosadan? Kako, kada nekog zavoliš, kada želis stalno da mu nešto pričaš, da ga priupitkujes, da kao malo dijete svako malo obilazis oko njega zagledajuci se u njegovo lice koje ti je svaki put sve ljepše i ljepše?

Zasto sam toliko puta čula ili negdje pročitala ovu rečenicu: “Kada nekog voliš, sakrij to.”

Ma šta da sakrijem? Kako da sakrijem kad me vlastito tijelo izdaje? Sakriti izgleda mogu samo oni koji i ne vole u tolikoj mjeri. Kako sakriti kada oči prve izdaju? Šta treba, oslijepiti oči?

Kako sakriti kada se dlanovi znoje, koljena klecaju…ah, sad već govorim o sebi, a ja sam poseban slučaj. Dobro, ovo za klecanje koljena se dešava jednom u sto godina.

I gubljenje moći govora se kod mene isto tako dešava jednom u sto godina. Znate li šta znači zaljubiti se toliko da zaboraviš kako se zove neka stvar na tvom maternjem jeziku?

Sjećam se takvog jednog trenutka. Na pitanje kako sam provela jučerašnji dan, ja sam htjela da kazem da se nisam osjećala dobro, i da sam skoro cijeli dan provela u krevetu. Ali nisam se mogla sjetiti kako se zove ta stvar na kojoj se leži. Gledala sam u te zavodničke oči i izgubila moć govora. Na kraju sam od silne muke počela rukama mahat da pokusam na taj način da objasnim ono što usta nisu mogla.

Imam drukciju boju glasa  kada nekog volim. Po pricanju moje prijateljice, ta boja glasa se stanji i razmekša do te mjere, da zvučim kao obicno derište. Mnogo sam privlacnija kada imam kontrolu, kada znam šta pričam, kada sam malo i “ohola”, kada se uopste ni najmanje ne trudim nekom da ugodim, a tom nekom godi samo moje prisustvo. Mah, svi takvi ljudi su izgleda mazohiste. I dugo je i meni trebalo da se izliječim od naleta mazohističkih osjećanja. To je prava bolest srca. Zarađuje se obično tokom fatalnih ljubavi, kada ti nekog volis, a on tebe ne, ali eto s tobom je onako, ko zna zbog čega, i onda ti počneš da voliš to mučenje, jer ti se cini da je bolje da je ta osoba bilo kako sa tobom, nego da ne bude nikako.

A nije bolje da bude bilo kako. No i nema tu neke pomoci. Trebaš bit mlad i ispatit se, i onda doc u neke godine kada ces shvatit kolika si budala bio. To je skoro pa neminovan proces mladosti, pogotovo kod osoba koje imaju malo vreliju krv – takvi će ići iz krajnosti u krajnost. Ispitivaće život svim mogucim instrumentima, i redovno će letjeti glavom kroz zid. Onda će malo ostariti, puni mudrosti i iskustva, i ucinit ce neciji zivot jako lijepim. S vremena na vrijeme ce ih pomalo uhvatit pokoji nemir, ali nista sa cime se ne bi mogli izboriti. Znaci, treba “fatat” te što su prošli i sito i rešeto. Takvih se ljudi žene čak boje, misleci da nisu u stanju da se vežu, i oni zbilja u određenom periodu zivota i nisu bili u stanju da se vežu, ali kasnije su ko bonbone. 😀

I šta ja ono počeh: kako ne bit dosadan. To je glavna stvar koja ubija svaku privlačnost u bilo kome, pogotovo u ženi. Nema nista gore od dosadne žene. Sve je zanima, stalno nesto pita, komentariše, ispituje, rezonuje, previše priča o ljubavi, a to je bezveze jer prevelika priča o ljubavi vodi tu ljubav u dosadu.

U suštini, svaki put kada neko osjeti da je nekome dosadan, treba smjesta da se povuče i da više ne bude dosadan, jer unutrasnji osjećaj o tome je obično ispravan. Ne u smislu da znaci da ti zbilja jesi dosadan nekome, nego te brzo reagovanje na taj osjećaj sprječava da ne postanes dosadan, ako vec nisi. Sam sebe malo usporiš, smiriš, dovoljno da ta druga osoba dobije malo “odmora od tebe”, poželi te, malo promisli o vama, i tako to.

Ah, danas sam samoj sebi dosadna. Srećom pa sam toga svjesna. Šta bi bilo da nisam.

(Iz arhive: 22.07.2014.)