Došlo je moje omiljeno godišnje doba. Kako nema posla u fabrici, povazdan sam kod kuće. Ali šta to koga zanima…znam to ali došla sam ovdje maksuzle da nešto napišem mada mi se u suštini ništa i ne piše. Mozda sam došla zato sto osjecam neku obavezu…što se nekom mozda nekad svidjelo ponešto od onoga što sam pisala, pa taj neko sad očekuje da ga opet na neki način “obradujem”, mada za tu radost i ne vjerujem da je nešto velika i značajna, ali u svakom slučaju ona razgaljuje dušu.

To izazivanje radosti u nekome bi mi se računalo kao dobro djelo, a danas mi je dobrih djela potrebno više nego inače, zato što je Dan Arefata, i osim u postu, trebalo bi ovaj dan provesti najljepše što se može

Budna sam od pola 4, tako da jedva gledam u ekran. Ali mimo tog umora, osjećam neopisiv mir. Uvijek sam žudila za mirom više nego za srećom..za srećom i nisam u nekoj potrazi; ako dodje, dobrodošla je, ali bez mira je već teže živjeti. Shvatila sam da sreća umnogome zavarava čovjeka, čini ga slijepim i zaboravnim. Kad god sam se potpuno predala sreći, moje razmisljanje o svemu bi se smanjilo i počela bih činiti greške. Treba biti na toj nekoj sredini, ne odveć srecan da izbudališ od sreće, a ni očajan da skreneš na krivi put. Treba jednostavno biti SVJESTAN SVEGA. Jer ako je čovjek svjestan svega, on i ne moze biti potpuno sretan, potpuno sretan moze biti samo onaj koji je manje svjestan svega što se u njemu i oko njega zbiva. Ja radije volim da sam svega svjesna, nego da sam potpuno sretna.

Sjećam se ja i trenutaka potpune sreće u životu, i uvijek su to bili trenutci kada svijest baš i nije radila kako treba, i baš zbog toga su mi se ti trenutci obili o glavu, jer su bili uzrok mom kasnijem bolu.

Osjecam da sam u nekoj fazi kada bi konačno mogla dokučiti neke više sfere spoznaje o životu, a da bi ih dokučila, želju za srećom moram svesti tek na neki osnovni nivo. No ne bunim se što je to tako, meni ionako samo treba mir.

Osmijeh mog sina je ono što moju dušu ispunjava najvećim mirom i zadovoljstvom.