Tag Archive | Suzavac

Svašta nešta

 

Ovih dana se uveliko prica o Valentinovu i 8. martu, vrše se pripreme, rezervišu karte za ovaj drugi praznik, na svakoj pauzi na poslu samo je o tome rijec.

Zanimljivo koliko se gluposti moze naći na samo jednom mjestu. Kako čovjek da ostane normalan kada se nasluša svačega.

Iznijecu primjer takvog jednog razgovora u mom prisustvu. Bilo je rijec o kupovanju karata za 8 mart, a zatim se razgovor preokrenuo na nesto deseto:

Osoba A: Jesi luda, ti samo mislis na njega.

Osoba B: Mislim mislim, zato sto mi je pun k…. onih koje se prave da ne misle. Ja bar otvoreno kazem da mislim, i otvoreno kazem sta radim. Do jucer su sve bile gore od mene. Pa zar nije tako?

A: Jest, tako je.

 

Šta reći. Otkrila je Ameriku sa svojim otkricem da se sve prave da ne misle na to. Svako normalan misli na to, i nije tu rijec o glumljenju da se ne misli, nego je rijec o najobičnijoj kulturi i o tome da se neke stvari ne pričaju pred svakim, kao sto to radi ona. Čak i da to radi sa svojim muzem ne bi joj bilo dozvoljeno da ikome otkriva detalje vezane za to, a kamoli..mah…

Kad bi ona samo znala koliki je grijeh da otvoreno prica o svojim grijesima i da jos misli da je bolja od drugih koji takve grijehe sakrivaju. U kojoj je zabludi. Kojem neznanju.

Poslanik s.a.w.s., je negodovao onima koji svoj prljavi veš iznose u javnost, pa kaže: “čitavom mom ummetu će biti oprošteno izuzev mudžahirima-hvalisavim griješnicima! Mudžahera je kada neki čovjek uradi neko ružno djelo noću pa onda osvane ujutro a Allah dž.š., mu je već prikrio to djelo, pa počne govoriti: O ti i ti! Jučer sam radio to i to! Proveo je noć pod Allahovom dž.š., skritosti, a jutro provodi skidajući sa sebe Allahov dž.š., pokrivač!” (Buhari, br.6069.)

Ono sto mene najvise sikira je što ja u ranoj mladosti nisam bila svjesna vaznosti toga da mnoge stvari trebam cuvati samo za sebe. Ja nisam imala tajni, svi su sve znali. Ono sto niko mozda nikada ne bi saznao, ja bih ispričala. Što god lose učinila, ja bih to odmah sutradan iznijela na vidjelo.

Uvijek sam imala neodoljivu potrebu da se nekom pravdam. Ta potreba je sada sve slabija i slabija, jer sam shvatila koliko je pogrešna.

Često me znaju upitati o tome zar nisu postojale šanse da se spasi moj brak. Ja nemam nikakvu potrebu da pricam o tome, i ide mi na živce to pitanje, jer da su postojale ostvarive šanse, valjda bi se brak spasio, nisam ja zena koja ce tek tako od nekog otići, i nisam ona koja se do te mjere inati da ne bih bilo kome pruzila šansu za popravak stvari.

Ne mogu a da ne kazem da sam zahvalna Bogu ako sam slucajno ja  profućkala neku šansu za ostanak sa njim, jer bi taj ostanak znacio kraj mogucnosti da ikada budem istinski sretna na ovom dunjaluku.

Dođe mi da odem svojoj bivsoj svekrvi i da joj se jos zahvalim sto je stala na put nasem pomirenju. U suprotnom bih se jos i vratila u tu kucu u kojoj bi samo nastavili da me psihički ugnjetavaju.

Samo kad pomislim na tu budalu i na njegovu zivotnu zelju da kada se nekad sretnemo na ročistu, i kada se “sve zavrsi”, on ce mi kao šapnuti neku recenicu na uho koja bi mene kao trebala dotući.

Nikakvo šaptanje ti jarane neces moci izvesti, jer mislim da cu doci sa suzavcem na to ročište. Toliko marim za nečije poremećene životne želje.

Iznervirah se.

Toliko o 8 martu, zenama koje samo misle na njega, i onima koji bi da sipaju riječi pune otrova u nečije uši.

Imam i jednu pjesmu za sve te skupine: “Don't hate me cause I'm beautiful” 😀