Brat

Već danima se kanim da pišem svom polubratu. Ne znam kako da otpočnem i kako da ovih 27 godina života bez njega stane u jedan tekst, ne odveć dug jer za to i nisam baš sposobna u posljednje vrijeme, ali ne i odviše kratak, jer…valja se tu puno toga razjasniti i objasniti.

Naime, od kako znam za sebe, znam da imam polubrata kojeg nikad nisam upoznala. Taj čovjek sada ima 30 godina. Prvi put sam ga vidjela na očevim slikama kada je bio beba. Drugi put prije mozda nekih godinu dana, kada ga je otac pronašao na facebooku. To je izuzetno lijep mladić, čini se i lijepo odgojen, fakultetski obrazovan.

Oduvijek sam ga htjela upoznati, ali svaki put kada bi se zadesila u mjestu gdje on zivi, a to je jedno mjestašce u Srbiji, a tamo živi i moja nena, on nije bio tu, studirao je u Beogradu, a ja sam tada bila dosta mlada..no evidentno je da sam zeljela kontakt sa njim, no silom prilika to se nikada nije ostvarilo.

I neki dan, nakon 30 godina, otac je ostvario kontakt sa njim. Mislila sam da taj čovjek neće htjeti ni da čuje šta on ima da kaze i čime da objasni 30 godina odsustva iz njegovog života…ali želio je, uistinu je to želio, o ocu nista nije ni znao osim njegovog imena, niko mu nista nije pričao, mati mu je umrla od raka dojke kada je imao 7 godina, a zla žena koja je mog oca rastavila od njegove prve žene, othranila je to dijete, napravivši i njemu mnogo problema u životu, sličnih onih koje je pravila mom ocu. Ta priča je duga i vrlo tužna, a moj otac je tada bio dosta mlad i nije se umio snaći kako treba. No ništa ga ne opravdava u tome da nekome 30 godina nije bio otac, ništa…ja znam sa svoje strane da bi za svojim djetetom išla na kraj svijeta i nista sem Boga me ne bi spriječilo da mu dam do znanja da sam tu za njega, pa kako god mogu.

Ali moj otac je priča za sebe…

Ja sa svoje strane osjecam jedan dio krivice.. zasto svom bratu nisam bila sestra, zašto se nisam više trudila da ostvarim kontakt sa njim, iako ja i nisam mogla učiniti mnogo, jer tada kada sam nesto i mogla učiniti po tom pitanju, bila sam tinejdzerka, dolazila sam par puta u to mjesto, on nije bio tu, svi su se plašili te zle žene, ja nisam znala ni koga da pitam za informacije, a moja nena je valjda pokušala da mu priđe, no on je kako sam saznala samo rekao da je jako razočaran.

Zamišljala sam kako bih mu prišla, da li bi taj postupak u njemu izazvao ljutnju, jer nikada nisam bila nametljiva osoba, nisam znala ni kakav mu je karakter…da je bar živio u ovoj državi pa bi to sve bilo mnogo lakše..kasnije sam se udala, stavila hidzab…mislila sam i tada na njega, pomisljala sam i na to kako bi on mene prihvatio videći me takvu, jer ipak je on odgojen u drugoj vjeri..i tako je prolazilo vrijeme..i brat i sestra se nikad ne sastadoše.

On sa svoje strane nije ni znao da ima sestru, ja sam mislila da zna, da je nekako došao do tih informacija. Prvi put je saznao da ima odraslu polusestru prije nekoliko dana, kada je sa svojim ocem pričao preko skajpa. Nije pokazivao emocije, ali je cijelo vrijeme pokazivao nevjerovatnu kulturu. Ti razovori su više bili slušanje očeve životne priče i pronalaženje zajedničkih osobina.. Otac je pušio cigaretu za cigaretom, i s vremena na vrijeme mu se glas slamao, dok je ovaj bio potpuno staložen, ili se bar pravio da to jeste. U jednom trenutku mu je otac rekao da će vjerovatno i umrijeti od tolikog pušenja, a ovaj mu reče:

“Nemoj sada umrijeti.”

Ta rečenica je rekla mnogo. Ipak, koliko god insan ima godina i koliko god da je samostalan, uvijek mu je potreban otac.

A meni je uvijek bio potreban stariji brat, da me nasavjetuje, da me zaštiti, da bude ponosan na mene, pa da me i izgrdi ako činim nešto loše.

Da, ja sam znala da imam brata, ali nisam imala istinski osjecaj za to, jer da bi se imao taj osjecaj treba s nekim živjeti, ili bar tog nekog poznavati, a mi nismo imali čak ni to. I neki dan, nakon toliko godina, prvi put sam pustila suzu gledajući u jednu bratovu sliku. Iz mene je izletio i uzvik:

“O moj Boze, pa to je moj brat!”

To je bilo kao neko srčano otkriće, kao da se razumska spoznaja najednom pretvorila u potpuno emotivnu spoznaju, koja dotada i nije bila nešto izražena, jer kako…kako da bude? Imala sam samo informaciju da imam brata i to je sve, nisam imala nista drugo što bi me zbilja emotivno vezalo za tog brata, jer sama informacija nije dovoljna za to, jer do prije godinu dana nisam znala ni kako taj čovjek izgleda.

Osjecam da se desila jedna ogromna nepravda koja nas je uskratila jedno drugome, uskratila nam je čak i te osjećaje, uskratila nam je godine koje su nas mogle zbližiti, a to se ničim ne moze nadoknaditi. Sve što mozemo je početi ispočetka, kao da smo se tek rodili.

Osjećam da je ogroman zadatak predamnom i da trebam dati sve od sebe da taj zadatak ispunim. Ja moram dati sve od sebe da mene moj brat zavoli i da me osjeća svojom sestrom, a za to treba dosta truda i vremena.

4 thoughts on “Brat

    • Inspektore, pa bila sam baš jednostavna kada si ti bio u pitanju, pa ne isplati se ta jednostavnost. 😛

      Hathor, da, zbilja sam kontala da odem tamo, i hocu ako Bog da, jer sada to i mogu, prije je financijska situacija predstavljala veliki problem kada su putovanja u pitanju, ali sada je to elhamdulillah. Razmisljala sam i da mu kupim neki poklončić, neki mali znak paznje ne bi bio na odmet.

      Imam osjecaj da cu jos pisati o ovome.

      Hvala ti na podršci.

      Prijavi komentar

  1. Krv nije voda…
    Hrabro napisan post..Donekle se i slazem s inspektorom, ne treba previse komplikovati, vjerujem da brat tvoj zeli isto kao ti iako mozda ne pokazuje to…Najbolje je keep it simple, i tako polagano se upoznati..bila to kafa ili za pocetak dopisivanje preko interneta..Sretno

    Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *