Postoje takve osobe koje te toliko zaokupiraju da zbog njih zapostaviš mnoge druge osobe koje su zeljne tvoje paznje i ljubavi. Taj osjecaj mi je bio nepoznat, sve do promjene načina mog života. Sada sa ponosom mogu reći da me mnogo ljudi voli, bar se to čini a Allah najbolje zna da li je to uistinu tako. Najednom sam dobila silu sestara koje su spremne u svakom trenutku priskočiti u pomoc, pa ako i ne mogu djelom, onda bar riječima, divnim riječima utjehe i podrške.

Započela sam pisati ovaj post i onda sam morala obaviti jedan poduži razgovor sa jednom od tih osoba, a znam da imam obaviti jos mnogo razgovora sa jos nekim osobama koje sam zapostavila, i više ne znam ni kome prije da se javim.

Stvarno ne znam kako bih izdrzala ulogu u kojoj bi bila neka recimo visoka ličnost, kada sad osjecam da ne mogu na sve stić’.

Pa kako te visoke ličnosti stignu?

Da li one jednostavno ignorišu ljude? A mozda ja jednostavno nisam sposobna…sad zaboravih šta sam htjela reć’ jer uporedo pišem ovdje i odgovaram jednoj osobi na postavljeno pitanje, a za tim se nizu i druga pitanja..i da, sad uistinu osjecam da i nisam baš sposobna za takvo žongliranje. Osjecam se kao ono kad pokušavaš jednom rukom trljati stomak a drugom se lupkati po glavi, hahaha! I uz to sve pokušavam pit kafu, pušit cigaru, hranit malog, slušat njegovo sviranje na malom sintisajzeru koji sam mu kupila, a koji mi probi uši… Ovo je prilika da objasnim zasto su moji postovi uglavnom mješavima nabacanih misli i skakanja sa teme na temu, jer uglavnom ih uvijek pišem pod ovakvim okolnostima.

I eto, taman kad sam mislila jos nesto reć’, začu se akšamski ezan, tako da ću sada objaviti ovaj svoj nesređeni post ovakav kakav jeste, a vi pretpostavljajte šta sam još htjela da kažem.