Vrijeme je za preispitivanje sebe

Ima jedan period u mjesecu kada je za mene naročito opasno da pišem postove. To je, ni manje ni više, period kada ne klanjam, tj. kada ne mogu klanjati.

Ja ne znam da li se to dešava samo meni ili i nekim drugim ženama, ali ja sebi tada dam više slobode (negativne slobode ) nego što bih to učinila u ostalim  danima, tj u danima kada su moji dani ispunjeni namazom. Moja borba sa sobom je uvijek bila evidentna, ali šejtan kada vidi da se nedam, uporno traži svaku pukotinu kroz koju bi mogao da se probije i da vrši svoj kobni uticaj. Što je najgore, on s vremena na vrijeme toliko uspije u tome da ja to mogu i potvrditi, jer znam da se samoj sebi ne sviđam u takvim stanjima, a kada se sebi ne sviđam, to je znak upozorenja da nešto nije uredu.Svakom promjenom načina pisanja u malo slobodnije pisanje, privlačim to da me počinje čitati neželjeni dio čitalaca, onaj dio ljudi koji vole skandalozne priče, itd, ukratko rečeno to je prava sramota, a krivac sam ja, jer da nisam tako slobodno pisala, ne bi taj neželjeni dio ni navraćao kod mene. No to se moze riješiti mojim vraćanjem na staro, i pisanjem o stvarima na koje gledam kroz prizmu vjere, jer to je takvim ljudima uglavnom dosadno i oni to neće ni čitati.

Osjecaj koji sada imam je sličan kao kad me na twitteru npr. počne pratiti neka jako vulgarna osoba, ili kad sam se u prošlosti prijavljivala na onu smetljarsku stranicu Badoo pa mi počnu pisati ljudi koji veze nemaju sa mojim načinom života, niti su zainteresovani za taj život, nego prosto hoće da se sprdaju sa tim, i osjećaju se kao da se obraćaju nekom vanzemaljcu, hoće tu nešto da istražuju, nešto im nije jasno, privlači ih ta misterija, ali u potpuno ružnom smislu privlačenja.

Ja kada griješim, uglavnom znam da griješim već u toku tog griješenja. Prvo se pojavi osjecaj nelagode, pojavi se neki bolesni šejtanski osjećaj kojemu bih pripisala izraz: “ravno mi je sve do mora.” Nekome je taj izraz prilično cool, ali kad se čovjek počne osjećati tako, neka zna da obavezno nešto nije uredu i da mora napustiti šta god je počeo raditi a da to u njemu izaziva da se osjeća tako. Zadnja mozda tri posta koja sam napisala nakon poduže pauze, ljudima koji me otpočetka čitaju, a jos bolje onima koji me privatno znaju, mogu potvrditi to da nešto nije uredu.

I zašto uporno osjecam da ne mogu pisati baš o svemu što mi padne na pamet, a mnogi u tome žele da me opovrgnu, a ja i dalje to osjecam i imam jak razlog zašto tako mislim: o svemu što im padne na pamet mogu da pišu obične žene. Ja nisam odabrala da budem obična žena i ja ne mogu kroz neko svoje pisanje koje mi naleti u lošim stanjima, iskazivati nepoštovanje prema svom vlastitom izboru, a ja to radim.

Kako to radim?

Radim to svaki put kad mi npr. komentar ostavi neki klošar ( široka je definicija klošara, i predugo bi bilo sada jos i to objašnjavati ), i ja umjesto da se ne spuštam na nivo tog klošara, ja se još i uvučem u neku raspravu i budem ni manje ni više nego potpuno ravna s tim klošarom. I kad se tako poravnaš, i ljudi to vide, teško postane ponovno uspinjanje na mjesto na kom si bio.

Neke iskrenosti su zbilja kobne i opasne, a moja je jedna od tih, a spoj talenta za pisanje i te kobne iskrenosti je jos kobniji, zbog čega jako često moram taj talenat da bacim u budzak i da ga uopšte ne upotrebljavam ako primijetim da me odveo do nečeg lošeg po moj moral i moj psihički mir.

U meni je uvijek živjela bolesna želja da nečim šokiram ljude, to mi je jednostavno u genima, a boriti se protiv svojih gena nije nimalo jednostavna i lahka borba.

Pišem ovaj po meni jako normalan post (jer se dobro osjecam dok ga pisem i osjecam da je sve sto sam dosad izrekla ispravno i normalno razmisljanje), jer se zavrsio period u kojem ne mogu da klanjam; odmah poslije vraćanja namazu uticaj šejtana je znatno popustio, tako da sada mogu da realno sagledam svoje ponašanje i šta to nije valjalo pa sam se ja osjecala tako loše.

Jer nikada se ne osjecam loše bez razloga. Neko kaze: “Osjecam se loše i ne znam šta mi je.” Ja čim se osjetim loše, hocu da znam šta mi je, i ja počnem da čeprkam po samoj sebi i svojim  postupcima da vidim šta me dovelo do toga da se osjecam loše iz (naizgled) “čista mira”.

Zapravo, čovjek se zbilja moze osjećati loše “iz čista mira.” U tom slučaju najčešće se radi u džinskim napadima, a da bi se to potvrdilo, treba otići na rukju, i ako se pojave reakcije tipične za to, onda preostaje dati sve od sebe da se insan izliječi i uz Allahovu pomoc počne ponovo živjeti normalnim životom.

Neki ljudi su skloni sihir okriviti za sve loše što im se dešava u životu. U posljednje vrijeme mnogo slušam tu rečenicu. Tačno je da neki ljudi zbilja vole okriviti sve drugo osim sebe za svoj neuspjeh, ali tačno je i to da je sihir previše potcijenjen, jer on zbilja moze biti toliko jak da u potpunosti uništi tvoj život.

Eto, ja ne okrivljujem sihir za sve loše sto mi se dešava, a ja imam sihir. Toliko sam preuzela svu krivicu na samu sebe, da sam čak odustala od liječenja od sihira. Poslušala sam savjet pametnjakovica koji govore da se o tom ne treba misliti, eto ja o tom nisam mislila, nesto me potpuno bacilo u zaborav kada je ta stvar u pitanju, i mogu da kazem da to nije bila dobra odluka sa moje strane. Učač rukje je rekao kako se uništava sihr: on se ne uništava tako da se ti opustis, i ne mislis više o tome, on se moze uništiti samo sa dva načina: njegovim pronalaskom i spaljivanjem sadrzaja na koji je napravljen sihir, uz odgovarajuce Kur'ansko učenje prilikom toga, a drugi način je da jednostavno Allah svojom odlukom odluči uništiti napravljeni sihir.

Ovaj život je borba između dobra i zla a u borbi baš i nema mjesta za predugo opuštanje, jer dok se ti opuštaš, zabavljaš i zaboravljaš na svoje grijehe i Onaj svijet, ode ti u helać i prije nego shvatiš šta se s tobom zbiva.

 

 

Post prenešen s bloggera.

2 thoughts on “Vrijeme je za preispitivanje sebe

  1. To se kod mene zove: nesto mi pojede djigere a pojma nemam sta…:) ali ima istine u tvojim rijecima, kada mi je ravno do mora i kada me boli klinac za sve drugo i ostale…e tada znam da nesto u meni ne stima. Dok me izjeda i truje ono pogano u meni ..znam da se borim i da sam ziva. 🙂 et… nije da vjerujem u sihire, vjerujem u zlo, u nama i oko nas.

    Prijavi komentar

    • Da bi neko povjerovao u sihire trebao bi biti malo više vjerski orjentisan, kao i pročitati Kur'an u kome se na par mjesta govori o sihirima, znaci sam Bog je potvrdio postojanje sihira i kako je to sve počelo. Postoje i ljudi koji uopste nisu bili vjerski orjentisani niti su pročitali Kur'an ali prisustvom na grupnoj rukji, uvjerili su se svojim očima šta sihir radi od čovjeka. Čovjek koji uči rukju ne uči nista drugo osim određenih Kur'anskih ajeta, samo to, ja to znam jer i sama poznajem Kur'ansko ucenje, tako da mogu reći da se tu ne radi ni o kakvom bajanju ili magiji, sve su samo čisti ajeti iz Kur'ana. Rukjom je dozvoljeno lijeciti i ljude koji nisu muslimani, tako da su mnogi nemuslimani zavoljeli Islam bas prilikom prisustvovanja rukji, jer su se vlastitim očima i ušima osvjedočili moci koju u sebi nose Kur'anski ajeti koji djeluju na dzina u čovjeku tako da se čovjek počne ponašati kao da je van sebe, zato jer dzinu smeta to učenje. Ljudi se pocnu tresti, vrištati, neki i povraćaju, žene se bacaju po podu, to je zaista nevjerovatan prizor. Prilikom učenja rukje učač savjetuje da se slusa zatvorenih očiju kako se ljudi ne bi prepali svega onog sto vide i kako im to ne bi omelo koncentraciju. Ja sam par puta otvorila oči i ostala šokirana prizorima.

      Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *