Nemoć

Ja često zamisljam kao da pišem, i u svojim mislima zaista ispišem divne priče, tj. meni samoj izgledaju divne, i onda, kada dodjem ovdje, osjetim se nekako presušeno, jer sam vec sve sto sam imala reći vec izrekla, ali to niko nije pročitao, a ja to ne mogu ponoviti, jer sam uvijek mrzila kada se ponavljam.

To je jako čudna ali istinita stvar, jer mene inspiracija uvijek uhvati u nekom trenutku kada sam sama sa sobom, kada nema nikoga osim Allaha ko bi tome svjedočio, i kada nema tastature pod prstima na koju bi to sve iz mene izašlo. Baš kao za neki inat, kada je tastatura pod prstima krene izlaziti sve nešto ružno i manje vrijedno, čak i nevažno, i kao da u meni postoji nešto što blokira svemu najljepšem da izađe vani, a ruzno propušta bez ikakve provjere.

Ponekad se pak prokrči taj put, valjda je to onda kada je naboj pozitivnosti i lijepih riječi jači od toga što me sputava, ili kada sam u društvu neke osobe koja je toliko dobra da je šejtanu teško i da se nalazi u njenoj blizini, pa posto sam i ja blizu nje, on i od mene pobjegne, i onda se osjecam slobodno, bez ikakve pometnje i blokade u glavi.

Napisala sam jednom post o sihru koji sam odmah zatim izbrisala, jer su neke osobe smatrale, a medju njima i ja sama, da tom postu nije mjesto na mom blogu, i zanimljivo je kako me nesto natjeralo da nakon par rukji na koje sam otišla ja jednostavno zaboravim na sve to i prestanem ici na rukje. Nesto me jednostavno bacilo u zaborav, a ne znam kako se tako vazan problem moze zaboraviti.

Ali ja ni sada necu pisati o tome, ali hocu o toj blokadi koja traje od samog rođenja. Ja nikada nisam dala sve od sebe, i osjecam u sebi tako ogroman potencijal kojeg jednostavno nešto sprječava da izađe napolje. Ne znam da li cu ikada upoznati samu sebe onakvu kakva osjecam da jesam, a ne mogu takvu sebe da pokazem svijetu, jer uvijek mi nešto u meni dopušta da pokazem samo jedan dio od toga, dio koji često izazove pozitivnu paznju, ali nije dovoljan ni za kakav veći uspjeh u životu.

Često mi se desi da mi neko priča o nekom svom problemu a ja odjednom nemam šta da mu kazem, zbog čega ispadam kao jako bahata osoba. U stanju sam da sjedim i pijem kafu sa nekom osobom, a nemam šta da joj pričam. Pored tolikog životnog iskustva, iz mene nece da izađe nikakav savjet. I tako vječno živim napola, između svega onoga što bi htjela izreći a ne mogu, između svih potencijala koji se u meni i rađaju i umiru, ali nešto im neda da izađu na bijel’ dan, i u zadnje vrijeme me iznenadi moja mati kada me iznenada poljubi u čelo i kaze mi da sam dijete koje se pozeljeti moze, a ja se ne osjecam vrijednom tih riječi.

Ne znam kako da nasavjetujem svoju mlađu sestru da ne ide putem kojim sam ja isla i da se ugleda na ono sto sam sada, jer ja i sada imam neke istupe koji nisu ni za kakav primjer, a o Islamu je najbolje govoriti svojim primjerom i ponašanjem, a ne riječima.

Boli me kada moj brat kaze: “Ja sigurno neću oženit pokrivenu.”

Boli me kada kroz prozor čujem sestru kako sa djevojčicama pjeva pjesme onih razgolićenih pjevačica sa Zvijezda Granda, i neki dan su konačno iz mene, iako izgovorene u teškoj nervozi, uspjele provaliti riječi koje su izgleda čak i djelovale na nju:

“Nemoj slijediti one koji ti nikakvo dobro neće donijeti, ugledaj se…ugledaj se na mene.”

Moja mati koja je pokrivena, oduševljava se time kada sestra na nekoj priredbi u školi pjeva:

“Hajde da ludujemo ove noci,
hajde zaljubi se u moje oči…”

…a kada treba poslati sestru u dzamiju i ovoj mrsko da ide, ne čini nista po tom pitanju, ne ustrajava u tome da je nauči da klanja, i kada je jucer sestra izrazila zelju da hoce da posti, ova joj jos govori da ona to nece izdrzati i da je jos mala za to, a 5. je razred osnovne.

Kod nas se u bukvalnom smislu rijeci u jednoj sobi klanja, a u drugoj pije i čak psuje Bog, tako da su djeca u najmanju ruku zbunjena i u takvim razdirucim okolnostima ja ne znam kako da se postavim, ili kad sve to kulminira i živci mi opasno počnu radit, izderem se na sve njih i očitam im dobru bukvicu, a onda zatim u sebi iskritikujem samu sebe što nisam bolji primjer i što ne mogu uvijek izreći prave riječi u pravom trenutku, i osjetim tezinu ogromnog zadatka koji kao da visi iznad moje glave: da ja moram svoje roditelje da odgajam kao da su djeca, i jos i njihovu djecu, a ni sama nisam kako treba, pa mi sve to napravi ogromnu pometnju u glavi…

4 thoughts on “Nemoć

  1. Vjeruj svojoj mami ako vec sebi ne vjeruješ.;-)
    Što se tiče svih tih lijepih stvari o kojima bi pisala a nestanu kad dođeš pred tastaturu, to se dešava jer je negativna emocija jača od pozitivne. Bitno je da one postoje i bolje je da su u tebi,jer svaka izgovorena riječ je prepolovljena emocija, stoga radije se rastereti tih loših. Papir i tastatura nek trpe,briga te.

    Što se tiče drugih ljudi oko tebe bila sam u fazi kad mi je najveći fokus u životu bio vjera pa sam imala želju da su svi ljudi oko mene isto u vjeri i smetale su mi stvari kao i tebi. Iz ove perspektive danas vidim da mi to i nije bilo ok, jer Allah zna najbolje šta se krije u nekom srcu. U pravu si kad kazes da smo mi pomalo konfuzni kao narod. Meni kod nas najvise smeta nedostatak racia i kulture ali nametanjem onog što treba doći iz unutrašnjosti samog čovjeka i tu ostati nece riješiti taj problem.

    Ja kad sam prihvatila sebe ovakvu kakvu jesam, griješnu i dobru u isti čas u miru sa sa sobom a i druge sam prihvatila kakve jesu. Nit kurvu nit pijanca ne osuđujem. Smatram da svako ima potpuno pravo raditi od svog života šta želi, a nek se Onaj bavi sa tim kad dodje čas,kao što ce i sa mnom.

    Za razliku od tebe ja uvijek kažem ljudima sto mislim i kao pomognem im,mada se učim u zadnje vrijeme samo slušati. Nek se svako nauči oslanjat na sebe,tako čovjeku najviše pomogneš.

    I za kraj šaljem ti ljubavi 😉 <3

    Prijavi komentar

  2. Koliko ljudi-toliko čudi. Sreća pa još imamo pravo izbora, a i pravo govora i da se toliko razlikujemo među sobom. Ono što ti smatraš da je ispravno i tačno ne mora biti isto za drugoga. I ako ga namećeš nešto nekom bilo silom ili milom, izazvat ćeš kontra efekat. Bar je kod mene bilo tako u mojim tinejdžerskim danima. Što mi se više drobiloi pričalo sve sam više to izbjegavala i mrzila. Povuci ručni i budi manje kritična, okreni se sebi i onome šta tebe usrećuje i smiruje, a ne da nalaziš mahane i osuđuješ ponašanje drugih, pa makar bili tvoji bližnji.
    Crvenu boju ne vide svi istim očima, nekima je svjetlija, nekima tamnija a daltonistima je to plava ili zelena.

    Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *