Exkluziva

 

Naslov nema veze s vezom, ali ima veze sa onim što sam obecala nostalgičnoj, da “samo za nju ide veceras jedna exkluziva na Voxu”. Srećom mi je laptop zapamtio šifru jer inace ne bih znala ni da se ulogujem ovdje, pošto sam šifru vec zaboravila. Da je bar samo to, nego ja sam haman zaboravila i kako se piše. Ali ko da je to bitno, za jednu exkluzivu je samo bitno to da je tema “vruća”, ostalo je najmanje bitno, hehehe.

Za vecerasnju “vrucu” temu sam odabrala sta drugo nego svoj život koji se zagrijava do granice nepodnosljivosti. Imala sam prije obicaj reci da sam sve u zivotu dozivjela osim bila u zatvoru i bila nekome druga žena. Pa eto, druga sam zena, a lahko se moze desiti da i do zatvora dospijem ako prekinem vracanje kredita u koji sam se uvalila kako bih svom ocu ostvarila zelju da opet ima auto, no on sada s tim autom samo hoda po kafanama, neku noc je čak došao isprebijan kuci, i cudo da je živ ostao.

Mozda je i dobro što ne pisem na blogu, jer bih po obicaju mogla da istresem sve sto mi lezi na dusi, a ja kad se počnem istresat to je samo takvo istresanje koje graniči sa sramoćenjem same sebe. Zato bolje da prestanem odmah sa tim na sta me moja iskrenost nagoni, te da pisem o drugim ljudima i drugim životima.

Neki dan sam se autobusom zaputila u Beograd kako bih se tamo susrela sa svojim muzem. Planovi za Dubai su nam propali jer su u avgustu svi avioni bili pretrpani, kasno sam podnijela za vizu, svasta nesto, pa se onda situacija u Iraku pogoršala, njemu je odjednom nestao radnik, policija ga ispitivala, uzela mu telefon, itd, itd, tako da je uspio da se izvuce iz Iraka pred sam kraj mog godisnjeg…morao da ide u Dubai zato jer tamo ima poslova, pa prvoj zeni ne bi bilo sumnjivo…jer ona ne zna za mene, tj. zna da postojim jer joj je pricao o meni nakon sto mu je ona PRVA PREDLOZILA da nađe drugu zenu..i onda, kad je vidjela da je covjek stvarno nasao nekoga koga zeli da ozeni i upoznao je sa tim, onda je kao odjednom shvatila da je pogrijesila, i zestoko se usprotivila tome, pa je on da je smiri ubijedio da ce obustaviti sve to. No nijjet je nijjet.

Posto je meni zavrsavao godisnji a on iz Dubaia nije imao let za Sarajevo naredna dva dana, odlucili smo se susresti u Beogradu jer je za tamo imao let. Čitav put do Beograda mi je protekao slušajuci propovijedi onog Senada koji je pješke otišao na hadz. Ruku na srce, bez obzira na taj njegov hrabri poduhvat, ne mogu se oteti osjecaju da s tim covjekom nesto nije uredu. Ima prilicno mudrosti u njemu, ali po mom misljenju je previše nametljiv čovjek jer bezbroj puta je ponovio kako ide ide pješke u Izrael, u jednu “novu misiju”, a isto toliko puta je ponovio i da je on “Senad hadzija”. Priča o nekoj skromnosti a vamo hoce da se dobro uvjeri da svi znaju ko je on. Dijelio je svoj broj telefona kao mahnit i pričao svakojake priče, čak je bio i zanimljiv, ali nametljiv definitivno.

I tako je on startajuci sa autobusom krenuo pješke za Izrael, obavijestivsi o tome i ptice na granama.

Najzanimljivije je to kako on predstavlja sebe ljudima: on je Senad hadzija koji je pješke presao 11 000 kilometara, i nakon sto dobro sam sebe uzvisi i nahvali, onda na kraju doda da je on niko i ništa, valjda kako bi napravio neki balans u svom govoru, a i da ne zaboravi biti skroman, jer skromnost ima jak efekat na ljude. Ja sam to okarakerterisala kao laznu skromnost, jer mi se nije uklapala sa mnogim primjerima iskrene skromnosti sa kojom sam se susrela u svom zivotu, a opet, Allah zna najbolje.

Prije nego sam krenula u Beograd, mati me posavjetovala da malo “modernije” svežem mahramu, kako me ko ne bi napao tamo. No ja sam se obukla bas kao da živim u muslimanskom dijelu Indije, gdje nosaju one duge sarije da im pližu po podu, jer i u mene se hizab vukao po podu, zato sto sam nosila nesto bas divno sto mi je sašila jedna sestra, no nije znala moju visinu tako da mi je to bilo malo dugo. I moram priznati da me niko tamo nije čudno gledao, čak bih mogla reci da su me ljudi normalnije gledali tamo nego ovdje..čudna stvar…a mozda je to zbog toga sto su se vec navikli na migrante jer među njima su ured sve žene pokrivene.

Slika migranata u parku kraj glavne stanice u Beogradu ostavila je na mene tako snažan utisak, i jednostavno ne moze covjek da ostane slijep na to. Ljudi iscrpljeni polijegali po razastrtim dekama, ko nema deke stavlja šta god ima, djeca plaču, neki jedu sendviče, drugi nervozno gledaju u telefone, valjda jer imaju samo 72 sata roka da se zadrze tu, jer valja im brzo smisljati plan kako da se prebacuju dalje..iz parka dopire nesnosan smrad mokraće, ko god prođe kraj tog dijela ne moze a da ne prokomentarise taj smrad….jadni ljudi sta sve deveraju, jos sa djecom…

Ima među njima dosta i bogatih, jer vidjela sam ih u prvom hotelu sa 4 zvjezdice u koji smo ja i muz htjeli otici, ali smo se predomislili zbog guzve, a zatim sam nekoliko njih vidjela i u drugom hotelu. Ostali uglavnom plaćaju jeftina prenocista, mada mnogi koji imaju para svjesno biraju da spavaju u parku jer im je park glavno mjesto gdje se o svemu dogovaraju, razrađuju planove, rute putovanja, dočekuju obitelji koje im se kasnije pridruzuju…

Ne mogu ni da mislim o tome šta ce biti kada vrijeme postane skroz loše i kada počnu padati kiše…

Ali ono sto je mene zaintrigiralo je odnos Beograđana prema njima…ljudi im pomazu, što jest – jest…Toliko sam loseg čula o Beogradu da sam vec unaprijed stvorila totalnu antipatiju prema tom gradu, ali me taj grad sada pozitivno iznenadio.

Također mi se svidjelo i to što sam u kafiću u kojem sam sjedila dobila i čašu vode uz kafu, mada tu vodu nisam trazila, a ovdje je rijetkost da dobijem vodu uz kafu, a po nekom pravilu uz kafu se gostu uvijek donosi i čaša vode, trazio on to ili ne. Nekome sitnica, ali eto meni takve sitnice baš znaju ili popraviti ili malo pokvariti raspolozenje. U svakom slucaju, smatram da je to izraz kulture, a kulturu uvijek cijenim.

 

3 thoughts on “Exkluziva

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *