Kako sam zavoljela Sarajevo

Sada kada sam pustila da se stišaju utisci, konačno mogu da pišem o tome.

Ja ne volim da nekog volim samo virtualno. Naravno, ja i ne mogu da volim virtualno, jer sam stvarna, nisam virtualna. Heh.. 🙂 Nekako ne zelim da se izgubim u ovim internet poznanstvima, vec zelim da im dam dozu ozbiljnosti, a najbolji način za to je da vidim tog nekog s kim komentarisem i s kim sam, eventualno, malo više bliska. Stoga sam odlučila da se vidim sa par blogerki koje su mi naročito drage, a nekim čudom, one sve zive u Sarajevu. A ja ne volim Sarajevo. Tj. nisam ga voljela, sve do tog susreta. Predzadnji put sam iz njega otisla u petom mjesecu trudnoce, muceci se sa velikom putnom torbom u koju sam stavila najosnovnije stvari. Kada sam iz njega odlazila, pozeljela sam da se vise nikada tu ne vratim. Ali to je vec druga tema.

To jutro zamal’ ne zakasnih na autobus, jer po obicaju uvijek na sve kasnim. Nisam ni obukla sto sam planirala, nisam se nesto ni sredila kako sam planirala, sve je bilo navrat – nanos. Kontala sam da je bolje da se nikako ne šminkam jer valja mi klanjati podne i ikindiju tamo, i ko ce onda tu šminku skidat. Ali ipak sam se našminkala ne stavivši maskaru, kontam surma i kajal se i ne moraju skidati sa očiju, a to nisam znala do neki dan kada mi jedna sestra posla kamaru hadisa o dobrobiti surme i kajala za oči, te da je to sunnet. Pricala mi je da joj se vid popravio od kajala i da vise ne nosi naocale kada vozi. A ja budala taj original kajal koji mi je ona poslala i nisam nesto stavljala jer nemam zivaca to svaki put skidat kada hocu uzeti abdest. Žene obicno kazu da ne mogu bez maskare, a ja opet itekako mogu bez maskare, jer su mi oči takve da im je dovoljno samo malo kakvog crnila i vec se istaknu.

Joj, hocul’ više pisat o tom susretu il’ cu vas tušit sa svojim očima…

Došla ja na autobusku u Sarajevo oko pola 11. Tramvaj za Baščaršiju mi ispred nosa promače. Dok sam čekala na sljedeci, uđem u priču sa jednom tako finom i ljubaznom djevojkom, toliko finom da je čak sa mnom isla do Vječne Vatre, mada je trebala u jednom drugom smijeru, ali pricala sam joj kako ja ne umijem hodat po Sarajevu, tj. dok se ja prisjetim gdje je sta, prođe vakat.

Kod Vječne Vatre sam čekala moju dragu zenu_vojnik. Lice mi se ozarilo pogledom na nju, iz svake njene crte je zračila dobrota i susretljivost. Bila sam sva uzbuđena i usplahirena, ali ja to uvijek prekrijem svojim brbljanjem. I tako sam brbljala sve do pizzerije u koju uđosmo. Nisam dotad nista jela jer kad hocu da jedem pizzu, volim da budem baš gladna, a nas dvije smo se vec prethodno dogovorile da cemo prvo na pizzu.

Izabrala je tako lijep objekat, ko da je mene pitala, jer ja ne volim plaho osvijetljene prostorije. Poslike pizze odosmo u Begovu dzamiju na podne, tj. prvo u abdesthanu. To mi je bio drugi put da uzimam abdest u abdesthani. Valjalo je puder skinut, i bilo mi je malo nezgodno to raditi, ali ona je bila toliko prirodna da mi je njeno prisustvo otklonilo svaku nelagodu. Mahramu sam stavila na poseban način, tako da je valjalo i mahramu namještati poslije abdesta dok me ona čekala sa tolikom tolerancijom i strpljivoscu, ko da sam joj rođena sestra.

U Begovoj dzamiji mi je srce bilo prepuno lijepih osjecanja. Kada smo zavrsile sa podne namazom, zaputile smo se prema Morica hanu gdje smo se trebale susresti sa jos dvije blogerke. Prvo nam se pridruzila blogerka kap (ovdje je imala nick laura, ali vise ne pise tu). Njenu sliku nisam ni vidjela a vec sam je prepoznala, cim sam je opazila da ulazi na vrata. Ne znam kako sam je prepoznala, jednostavno sam osjetila da je to ona. Pristupila nam je sa tolikom radošcu, kao da nas poznaje vec godinama. Bila je kao pčelica, pricala razdragano i brzo, a svaka njena rečenica je odisala tačnošću i razboritošcu. Meni se čini da je lakše pisati gramatički ispravno, nego govoriti tako, a njen govor je baš bio specifičan po tome.

Nakon nekih pola sahata pridružila nam se i Krajiškinja sa svojom malom. Kada je ona ušla, kao da je ušao neki harambaša, hahaha! U njenom ponašanju nije bilo ni trunke snebivanja niti kakvog kolebanja, odmah mi se ucinila kao zena koja sve ima pod kontrolom, bez ikakve neprirodnosti, podozrivosti itd. Osmijeh joj haman nije silazio sa lica.

Pričale smo o svemu i svačemu ali to bih ipak zadrzala za sebe.

Kada je kap ustala da ide jer nije mogla vise ostati zbog obaveza, oči su mi se orosile gledajuci za njom kako odlazi. Učinilo mi se da se nismo dovoljno ispričale, dovoljno nagledale, učinilo mi se…jer ja i ona smo bile posebno bliske i imale smo duge razgovore preko telefona.

Iz Morića hana nas tri produžismo do nekog mjesta kojem se sad ne mogu sjetit imena, ali nesto je u onom stilu, sluze se domaći sokovi itd. Njih dvije naručiše tufahije, ja ne mogodoh nista osim soka od ružice, jer od tolike uzbuđenosti sam se osjecala nekako sito k'o da sam ne znam sta pojela. Tu sam više slušala njih nego sto sam pričala, jer sam čini mi se zanijemila pri susretu sa tolikom inteligencijom (a neee, ne ulagujem se, nedaj Boze).

To su ti reć prave žene. Ostave te bez teksta. 🙂

Kada se oprostismo od Krajiškinje, zena_vojnik i ja odosmo klanjati ikindiju. Na namazu su me emocije shrvale, te i zaplakah. Nikad u zivotu mi Sarajevo nije bilo toliko lijepo kao taj dan; kao da sam ga vidjela nekim drugim očima, nekom boljom dušom haman. Osjetih Boziju Milost na svakom koraku, u svakoj riječi, u svakom pogledu i pokretu. U tom društvu pronađoh izgubljeni djelic sebe, one normalne sebe, jer sam cini mi se vec pocela da ludim okruzena ljudima koji ne mare ni za šta što zaista vrijedi. Osjetih snagu da budem bolji covjek, bolja vjernica,  bolja sestra, bolja prijateljica. Imanska aura kao da me svu opasala, kao da se povratila, jer pocela sam da je gubim. Izgubljeno samopouzdanje se vratilo, jer njihove riječi mi vratiše vjeru u sebe, trgoše me, osvijestiše, odnesoše svu bol i brigu.

I ne mogode ovaj post bez suza biti…a na pocetku nisam računala na to da bih mogla zaplakati…

25 thoughts on “Kako sam zavoljela Sarajevo

    • Nisam wallahi, ja sve čekala kad ce tebe turit tamo, ozbiljno, sve gledam u one Premijume, i svaki put kontam: Ma što Alkemičara nisu stavili tamo, čovjek preko stotinu postova napiso, ali nije ta brojka nesto ni bitna koliko je bitno da si u to pisanje stvarno unosio sebe. I bas sam nekako njušila neku nepravdu tu. I eto, pravda je konacno zadovoljena. 🙂

      Prijavi komentar

Odgovori na Krajiškinja Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *